S jabučnicom se u Međimurju živjelo od pamtivijeka. Stotinama godina taj je zdravi narodni napitak bio samo – obična jabučnica.
Agresivnost uvoznih lobija i jeftini surogati ‘modernog’ vremena zaogrnuti u blještavilo etiketa i sugestivnih spotova u kratkom su vremenu na narodne vrijednosti stavili stigmu nazadnjaštva nakon čega su se police u marketima s lakoćom ispunile kojekakovostima potpomagane devizom ‘što stranije – to bolje’.
Slična nadmoć novog vremena okrznula je gotovo sve baštinske vrijednosti Međimurja. A onda je jednoga dana na naše police stigao Cider. Naravno, iz svijeta. Nije bilo potrebno puno diploma niti Nobelovih priznanja da se uoči kako se radi o dobrom napitku koji je na našem prostoru puštao korijenje još u vrijeme Matuzalema.
Na tom tragu tržišna se prilika ponudila sama od sebe. Dodamo li k tome želju za inovacijama koja najčešće dolazi s mladim ljudima, korak do prve berbe nekoliko sorata jabuka, one povijesne za, možda prvi Cider iz Međimurja, bio je vrlo, vrlo kratak.
Inicijatori Denis Perčić i enolog Tomislav Veseljak obavili su važne predradnje, okupili suradnike i s velikim nabojem strasti i očekivanja ušli u starinsku drvenu prešu u kojoj su u smiraj dana, u dobro pripremljene bačve, potekle prve litre soka namijenjene za pjenušavo izdanje cidera.
Moguće je da svjedočimo ozbiljnim počecima i nastajanju proizvoda koji hrvatskom tržištu nedostaje.
