Za obavljanje bilo kakvog posla, prije svega je potrebna odlučnost, stručnost i znanje, a uz vjeru u sebe i svoje sposobnosti povjerenje u suradnike – ako ih ima – od izuzetne je važnosti.
Naravno, nečiju vjeru u NEŠTO i povjerenje onoga S KIM kaniš raditi ili surađivati ne treba poistovjećivati jer su to dvije kategorije različitih osjećaja svakog čovjeka. Oprez je, razumije se, nužan i poželjan dok je strah najgori mogući saveznik, međutim, u životu većine ljudi najviše je prisutan strah. Strah od NEKOGA stvarnoga – ili od NEČEGA iracionalnoga je sputavajući čimbenik u svakom poslu. Recimo, ako se, ili kad se, u ljude uvuče strah, bio on opravdan ili ne, tad je masama najlakše manipulirati i vladati.
Promatrajući našu političku scenu, komotno možemo zaključiti da je poprilično živahna. Političari bi nam – a sva je prilika da će tako i biti – od silnog krojenje i prekrajanja ustroja buduće vlasti mogli skrojiti preuske gaće i zagorčati nam već ionako turoban život.
Zašto?
Pa, zato što se na našem dvadeset petogodišnjem političkom vrtuljku neprestano vrte isti “znalci svog zanata” – ma, što znalci, pravi eruditi su u svome fahu – koji su nas i doveli u ovakvo stanje, a da bismo im sada povjerovali u osjetniji boljitak koji najavljuju.
Po onome što nam se svakodnevno iz tiska i s ekrana servira, nije teško zaključiti da su – ti naši pregovarači za formiranje nove hrvatske vlasti – jedni prema drugima više nego nepovjerljivi.
Međutim, i jedni i drugi nas uvjeravaju kako i koliko, eto, baš oni vole i brinu za Hrvatsku. A sve za našu dobrobit.
Naravno, sastavljači buduće vlasti, javno se zaklinju; brinut će oni i skrbiti za sve žitelje voljene nam domaje jer, kažu, svjesni su toga, ni Hrvatske u koju su do ušiju zaljubljeni, bez nas neće biti.
Jedino nije jasno zašto ta odabrana, u Hrvatsku zatelebana, gospoda jedni od drugih toliko zaziru ako im je – uporno to ponavljaju – nacionalni interes najvažnija? I, otkud samo toliko međusobno nepovjerenje kad su svi oni naši i, nadam se, mole se istom Bogu?!
Kaže se, ni u čemu ne treba pretjerivati. “Isto tako” – kazala bi naša predsjednica – ni u ljubavi ne treba pretjerivati. Osobito ne pretjerivati u deja vu “ljubavi” spram zajedničke nam države.
U minulih dvadeset i pet godina postojanja Lijepe naše mnogi su se pojedinci, moglo bi se reći, totalno zatelebali u nju. Naprosto ju obožavaju pa škripeći zubima pucaju od ljubomore ako se još netko drzne poželjeti njome vladati. Umislila sadašnja gospoda, a nekadašnji drugovi, da je domovina njihova i samo njihova i da na nju polažu “založno” pravo. Oni “zatelebani” se prema većini građana odnose kao nekadašnji drumski razbojnici otimajući sve do čega dođu i kao da smo stvarno njihove “drugotne”. Slično slučaju kao kad neki seksualni manijak iskoristi nevinu djevojku i – da sad ne citiram biskupa V. P. – kao štracu odbaci.
Zar je čudno što se osjećamo kao ovce koje njihov čoban redovito striže. A, “ovčad” je još od biblijskih vremena namijenjena za žrtvu. Za potrebe – “prvotnih”.
No, netko mudar sa smislom za biznis – U ONO VRIJEME kad je malo tko znao brojke i slova – “ovcu” je obilježio kao simbol krotkosti – koju slobodno striže kome se ćefne.
Bilo je to vrijeme dok su još na nebesima prebivali bogovi. Međutim, otkako su “bogovi” sišli k nama u prizemlje gotovo je nemoguće zadovoljiti njihove prohtjeve.
Da, da. Tako je, kazuju nam zapisi, sve počelo. Tako je bilo nekada. I bez obzira na protek mnogih eona ovca je ipak ostala ovca. Sa svim svojim karakteristikama. Promatrajući ju čovjek bi lako mogao pomisliti da, uz krokodile i varane s Indonezijskog otoka Komodo, jedino se ovca, iako je preživač, nije mijenjala. Nit je mijenjala izgled nit ćud. A, bogme, ni runo.
Nije ona poput koze . Onako tupa pogleda i krotka kakva već jest, ovca, ne podižući glavu ne bira ispašu već pase što na proplanku nađe. A, “vuna” i dalje raste.
Vidite, iako je poput ovce, i koza je također stoka sitnog zuba. Vrlo korisna i draga životinja, međutim, s njom je sasvim druga priča.
Koza djeluje urednije od ovce, prodornog i veselog pogleda je, spretnija i snalažljivija je u preživljavanju. I, nije inertna – poput ovce.
Ona ne pase, ona brsti.
Da, da, koza brsti. Naravno, brstiti se jedino može s podignutom glavom. A, dok je glava podignuta teže ju je iznenaditi i zaskočiti.
Vjerojatno se, taj vragolasti živahni sitnozubi papkar, koza, zbog toga i ne uklapa u mitove iz onih davnih vremena.
