Ja jesam i nisam laik po tom pitanju. Ali, često se vratim u djetinjstvo i urezana mi je u sjećanje ta riječ… aha, budu došli duhovi..!
Iako se njome plašilo zločestu djecu, nekako se u starijih spominjala sa strahopoštovanjem. Zašto? Svi oni koji nisu doživjeli ništa natprirodno, koji i općenito zatupljeno idu kroz život, smijati će se običnoj… nevidljivoj legendi koja danas ne znači ništa, sve dok čovjek ne dođe u određenu situaciju. Kakvu? Straha, gubitka, nečiste savjesti, krivnje, svjesnosti postojanja sebe kao osobe, izgrađene i senzibilne ili one suprotnoga značenja…
Postoje li duhovi? Mnogi će priupitati podrugljivo, ali oni koji znaju da se ništa u životu ne događa slučajno, o tome neće komentirati ili će reći… pa ja sam to doživio! Opet ponavljam, laički rečeno, duh je nevidljiva sjenka nekoga ili nečega, sila koja navodi na nešto, štiti i upozorava. Nije izmišljotina i oni koji su doživjeli nešto natprirodno, ne moraju se bojati ničega, posebno ispričati priču o duhovima.
Duhovi nisu zločesti, nisu zlonamjerni, nisu opipljivi, ali njihovo postojanje nisu puste priče. Oni su svojim prisustvom dostupni za čudnovatu komunikaciju samo senzibilnim i dobrim ljudima koji šire pozitivnu energiju. Onima drugima, koji idu kroz život bezobzirno i crpe životnu energiju kao tupavci, duhovi će ih upozoriti u situaciji kada će se najmanje nadati, najčešće će to biti s ulogom da takve osobe skrenu na drugi, pozitivni životni kolosjek.
Kad bih se sad našla u većoj grupi ljudi i kad bi krenula priča, mnogi bi se dosjetili neke životne situacije, u najvećoj mjeri pripisali to svojoj podsvijesti, snovima, ali ispričali priču za koju su oduvijek mislili da bi im se drugi smijali.
Bez smijeha. Postojanju duhova ne smijemo se smijati. Ja sa velikom dozom senzibilnosti i poštovanja živim sa njima. Oni su samo podsjetnik na sve što zaboravljamo.
Neobične detalje i ljude iz prošlosti, događaje, priče koje prosvjetljuju, usrećuju ili pak lede krv u žilama. Upozoravaju na naše postupke. Susret s duhovima ne doživi svatko. Samo oni koji moraju. No, to nitko od nas ne određuje. To se dogodi osobi baš kojoj je namijenjeno, u pravo vrijeme, na pravome mjestu. Uvijek s razlogom. Kakvim? Ta osoba će znati ili će je taj “susret” sa duhom ili nečim natprirodnim natjerati da jednostavno to istraži.
Najčešće od toga trenutka, od tog susreta postajemo drugačiji. Jednostavno malo pravedniji. Nastojimo biti bolji. Zašto? Jer smo se sad i sami uvjerili da – “postoji nešto”. Neka sila, ruka koja, kada dođe pravo vrijeme, stavlja… sve na svoje mjesto.
Nekom drugom zgodom, ispričati ću vam o svojim susretima sa duhovima. I moram vam reći. To su trenuci koji obogate život i samo su još jedna karika produhovljene osobnosti.