Nitko, tko drži do sebe i do vlastita ugleda, posebno ako je političar, ne voli gubiti. A, osobito ne voli gubiti izbore. Bilo koje i na bilo kojoj razini. No, ako izborni gubici zaredaju, recimo, njih nekoliko u kontinuitetu – to je stvarno frustrirajuće. Takvi rezultati u članstvo unose nemir, sumnju i pritajeno nepovjerenje prema vodstvu stranke.
U ono vrijeme, dok se kod nas još nije bio pojavio stres, ljudi su se zbog nekog neuspjeha samo živcirati. Ili se barem ljudima tako činilo. A, čini se, da su ondašnji ljudi puno bezbolnije prevladavali nastale probleme. Međutim, danas je drugo, modernije, vrijeme pa ljudi, a osobito današnji političari zbog i najmanjeg neuspjeha doživljavaju stres i padaju u depresiju. Običnom malom čovjeku teško je i zamisliti koliko je političaru stresno doživjeti neuspjeh. Na izborima.
Mnogi se sa stresom teško nose, pa se okrenu destrukciji. Poneki, čak, i autodestrukciji. S druge pak strane, nagli politički uspjeh pojedince ponese. Ponese ih toliko da jednostavno izgube kompas, pa se ne snalaze ni u prostoru ni u vremenu.
Mora da je – u onome ponoćnom času – negdje grozno iščekivati izborne rezultate iz sjedišta DIP-a, a grč u želucu koji ih pritom izjeda gori je i teži od najžešće žgaravice i nemoguće ga je opisati. A sve zbog neizvjesnosti rezultata koji nekako presporo pristižu s terena. Negativni rezultati mnoge političare naprosto dotuku, pa mole Boga da ih nitko ništa ni o čemu ne pita, ni kako… zašto… ni što je… ni kad je krenulo po zlu?
Žal je, naravno, prevelika! Žal zbog gubitka vlasti. Jer, kažu, vlast je slast, a tek žal zbog gubitka privilegija koje će odsad pa ubuduće uživati – novi izborni pobjednik. Jer, osvajanje vlasti pobjedniku donosi mnoge darove. Naime, sustav vlasti je tako uređen da izborni pobjednik donosi zakone kako on misli da trebaju biti, da su toliko kvalitetni da njemu najviše odgovaraju (barem je do sada tako bilo), zatim, sam sebi određuje i plaću i dodjeljuje privilegije.
Priča se da u uređenijim državama s dugogodišnjim razvijenim demokracijama svaki ozbiljni političar u izbornu utrku kreće svjestan mogućnosti gubitka izbora, jer, unaprijed pobjeda nije nikome zajamčena. Naravno, svaki političar izbornu pobjedu sanja, međutim, pobjednik je samo jedan. Ako su izbori, recimo, zakoniti i po utvrđenoj proceduri neizvjesni su do posljednjeg prebrojanog izbornog listića i službene objave rezultata.
O, da. Poraz nekima zna teško pasti i nije ga lako podnijeti. Ali se mora. Poraz treba podnijeti časno i dostojanstveno – zapravo sve ovisi od osobe do osobe. Shvatiti da si politički gubitnik vraški je stresan trenutak. Stresno bi to bilo i političkim seniorima, onim prekaljenim starim političkim mačorima, a kako ne bi bilo mnogo mlađim i neiskusnijim, tzv. mladim lavovima, koji sebi znaju umisliti da s njima počinje svijet – da od njih počinje povijest.
Oni koji ne slušaju ni vlastite savjetnike, ni mudrije i iskusnije od sebe, njima je vjerojatno najteže, međutim, teško će ikomu priznati kroz kakvu unutarnju kalvariju prolaze. Eh, da je nekako moguće – barem dok ne prođe euforija pobjednika – gubitnik bi se najradije zavukao u mišju rupu da nikoga ne vidi i ne čuje, da ga nitko ništa ne pita, da nikome ne objašnjava bolni izborni poraz.
Ipak bi bio red, a i takav je civilizacijski doseg, smoći snage, čestitati pobjedniku i preko usana prevaliti, ono očito, da je politički rival bio uspješniji, da je bio bolji – i, naravno, većini birača prihvatljiviji kandidat?! Do sada je ne zabilježeno da se u predizbornoj kampanji netko od političara javno hvalio kako mu je, čini mi se, djed bio ustaša!
Ne vjerujući vlastitim ušima što sam čuo, poprilično sam se iznenadio i dovelo me u ozbiljnu nedoumicu. Da sam znao da je ustaška prošlost nekoga iz obitelji toliko na cijeni i da je značajna za hrvatsku političku budućnost – komotno sam se u nekoj od stranaka mogao angažirati i, naravno, politički profitirati. No, prošla baba s kolačima!
