Po nevjerojatni 1200. put Ljubomir Kerekeš jučer je izveo svoju legendarnu predstavu Dimnjačar, predstavu nastalu još davne 1992. godine po tekstu Mirka Keleka i koja je na neki način udarila temelje onoga što danas poznajemo pod nazivom Kerekesh teatar.
Veliku jubilarku veliki glumac obilježio je izlaskom na pozornicu na terasi bistroa Time Out u sklopu Open Air Arene, a tamo ga je čekala publika koja je dupkom ispunila terasu ili, kako se ono kaže – tražila se karta više!
Očigledno je da i nakon više od 24 godina i nakon, do jučer navečer, 1199 izvedbi, publika kao da se još nije nimalo zasitila ove predstave u kojoj Kerekeš samostalno nosi lik dimnjačara Štefa.
Pučki je to teatar tipičan za ono što Kerekeši njeguju u svom repertoaru, a Štefove dimnjačarske priče i dogodovštine ispričane su na način koji na prvu uspostavlja komunikaciju s publikom i izaziva salve smijega u gledateljstvu.
Kerekeš pritom za osnovno ‘pogonsko gorivo’ predstave koristi naziv ‘lascivno’, no preciznije bi možda bilo reći ‘vulgarno’, jer upravo ta grubost i nefinoća vulgarnosti nedjeljive su od pučkog općenito, pa onda, u ovome slučaju, i od pučkog teatra.
– Htio bih reći da ako je nešto bilo prelascivno, nemojte mi zamjeriti. Ovo su ipak moje daske. A, vjerujte mi, toliko sam pošten kao glumac i kao čovjek da vodim računa o tome što si ove daske mogu dozvoliti, što ne mogu – obratio se Ljubomir Kerekeš publici na kraju predstave.
– U ovih 24 i nešto godina uvijek sam svaku predstavu završavao tako da sam rekao da ako su se naši političari u stanju pokurčiti, dozvolite onda da se i ja kao glumac pokurčim. Ovu uniformu sam večeras za vas obukao 1200. put. Time hoću reći i to da kad bi bilo koji političar u svome mandatu 1200 puta pomislio na svoj narod i na njegovu dobrobit, kao što je to slučaj kod moje malenkosti, iako vi previše od toga nemate, onda bi doista država Hrvatska bila ‘number one’. Al’ ništa, život ide dalje. Htio bih zahvaliti svim prijateljima koji su u ne baš prevelikom broju pristigli na ovu obljetnicu. Ja sam gledao sve vas kako pristižete i svjestan sam toga tko se u ovome gledalištu nalazi, a tko ne. I mogu samo reći, ne nabrajajući pritom one koji se ne nalaze, da me za njih ‘zabole ona stvar’. Tu prije svega mislim na nekakve gradonačelnike i na nekakve ljude koji su tu zbog nas i koji bi nama trebali omogućiti bolje sutra. Ali, Bože moj, ima tu isto tako nekih ljudi iz politike koji su prepoznali i znaju sve koliko se borimo i koliko radimo. Pa i ja, na koncu konca, sa svojih 36 godina staža borim se da budem na neki način, ako ništa drugo, onda glumački, kazališni, filmski, televizijski ambasador ne samo grada Varaždina nego i cijele Varaždinske županije – s dozom gorčine osvrnuo se Kerekeš na neprisutnost nekih osoba za koje smatra da im je trebalo biti mjesto jučer navečer u gledalištu na terasi varaždinske Arene.
Vratio se tada na same početke, u vrijeme nastanka i prve izvedbe Dimnjačara.
– Kada sam te 1992. godina radio predstavu, čija je premijera bila 15. veljače, radio sam je upravo s mišlju o malom čovjeku velikog srca. To su za mene najveći ljudi u životu i to je za mene dijapazon gledateljstva koji je došao večeras na ovu moju proslavu, to ste vi. Hvala vam lijepo od srca!
Navukao je potom Kerekeš na glavu još jednom Štefovu dimnjačarsku kapu i odigrao završnu scenu, zaokruživši je sljedećim Štefovim riječima:
– I hočem reči, ako sam ja nešto krivo rekel, večeras, ak sam ja neku reč izgovoril koju je ko zameril ili tak… Ja vam sima, od srca, velim… Jebe se meni.
