Znam, znam, dugo me nije bilo i već ste skroz zabrinuti, gdje sam, jesam li živa i zdrava i je li sve u redu. Pa sad, nisam lunjala bijelim svijetom u potrazi za srećom i nisam uzela bolovanje nit godišnji da se oporavim od svjetskih događanja, nit pak ne pripremam bunker za slučaj trećeg svjetskog rata. Odlučila sam štrajkati sve dok se Most ne odluči s kim će koalirati.
Pošto je prošlo podosta vremena, a oni nit lijevo, nit desno, mojem strpljenju je došao kraj… A slovim kao poprilično strpljiva osoba, što znači da su prekrdašili u svakom smislu te riječi. Pa dokle više tako? Još nisu ni počeli vladati, kraljevati i carevati ovom našom domovinom, a već su iskazali takav stupanj neodlučnosti, kolebljivosti i nesigurnosti da se skroz zapitam, misle li oni uopće na svoje birače i ljude koji su im dali povjerenje?
Najvjerojatnije ne, jer onda se ne bi tako neodgovorno ponašali…a sve iza debele maske reformi… o kojima se oduvijek puno priča, a nikada ne radi. No kako bilo da bilo, možda je mostašima vrijeme stalo, ali nama ostalima nije. Treba raditi i kruh zaraditi…ako imaš gdje.
Naime i moje vrelo je presušilo, nema više nit posla, nit zaposlenja, a nit k vragu plaće, tako da sam sada kućanica. Sa puunoo slobodnog vremena za sve, a najviše za razmišljanje. Već sam tri put imala proljetno čišćenje kuće, nadoknadila sve prepuštane tračeve, odgledala propuštenu sezonu Igre prijestolja (možda bi i mostaši morali da vide proaktivnost na dijelu, a ne samo u teoriji), odnjegovala teško bolesnog čovjeka i što sad?
Pitam se pitam, kako li upotpunjuju svoje vrijeme kućanice iliti po naški domaćice? Prokleto da ne znam, jer ako je svaki dan isti, ima da poludiš. Ovaj moj teško bolestan čovjek (al’ bez brige više nije, nit teško, a nit pa bolestan, a potvrda tome je hodanje po krčmama što znači da je apsolutno ozdravio bez obzira što još to nije potvrdio liječnik) tvrdi da si moram naći još kakav hobi. Pa najvjerojatnije moram da ne izludim. I jako me zamolio da ne mislim, jer to nije dobro.
Kaže on da ne mogu imati jednu jedinu zanimaciju u životu, a to je skakanje njemu po živcima. Hmm, skroz se zapitam što je time htio reći. I zašto su ti muški tako osjetljivi na ama baš sve svoje? Pa baš sam dobra prema njemu, a s vremena na vrijeme pilim, priznajem, ali sve u višu i bolju svrhu – da ne zaboravi kako mu je zapravo lijepo u životu. Eto vidite, sve ima svoje razloge.
Predložio mi je da se učlanim u kakav KUD, pošto živim poprilično daleko od grada (bilo kojeg u Međimurju) te da bi mi bilo najbolje da si tu i tamo zapjevam “Klinčec stoji pod oblokom” i da mi bude lakše u životu. Ne znam, al’ nekako se ne pronalazim u tome. Nisam baš sklona samoranjavanju i autodestrukciji jer bi me pojela trema na pozornici kad bi stajala u kiklici i fertufu te se zbunjeno pitala, u koju stranu kreće kolo? Lijevo ili desno? I svi u jednu stranu ili drugu, kako vam više paše, a ja bi se ukopala i nit lijevo, a nit desno.
Baš ko Most. Svi nekud, samo oni i ja nikud. A ne treba mi psihijatar da bi rekao – ne curo, ovo tebi ne treba, nisi ti za to. Možda bi kakav takav i njima dobro došao. Da im kaže – glečte ljudi, ne ide vam, okanite se – da budem pristojna i ne upotrijebim kakve ružne riječi, jer ružne riječi su ipak ružne riječi. Ili im najbolje opaliti kakav šamar pa da se probude.
Ali ja sam vam one proklete sreće pa taman kad dovršim ovaj tekst, oni se dogovore. Molim vas nemojte me tada preklinjati što prije nisam dovršila kolumnu. Vjerujte mi nisam kriva. Kriv je Hausmajstor. Radi njega je Hrvatska u čistilištu. Pa nit u raj, nit u pakao. Netko uvijek mora biti kriv, a samo Bog zna da to uvijek mora biti – muško.
Kažu mi prijateljice koje su sve donedavno bilo nezaposlene, a baš su našle posao (sram i stid ih bilo) da bi bilo super kad bih prihvatila situaciju takva kakva je – predblagdanska i vesela. Da izrađujem ukrase za bor, umjetnog snjegovića, okanim se pušenja i pečenja kolača – mogla bi ih pojesti sve. Kuhano vino, domaći likeri i tako to. Bilo bi super kad bih imala nekakav cilj (kao da ga inače nemam) pa da stremim tome. Tako da sad igram loto. Nikad ne pogodim nijedan broj, ali imam cilj i stremim k njemu. A to je financijska sigurnost. Baš mi je super kad gledam sve one kuglice koje skaču amo tamo po onom bubnju i za svaku se ponadam da je baš moja. Broj tri? Ne, nemam, al’ još se Most nije dogovorio, pa nema veze. Broj dvadeset i pet? Ne, nemam, al’ nema veze, Most još nema svoje mišljenje. I tako iz tjedna u tjedan.
I nekada davno, u vremenima kojih se maglovito sjećam, cijenili su se odvažni i hrabri ljudi. Puni samopouzdanja i oni koji znaju što hoće, dok je danas nešto sasvim drugo u modi. Promišljanje, dragi moji, promišljanje je u modi, vaganje, kilavlenje i zavlačenje. Jer tako ispadaš pametan, razuman i duboko zadubljen u problem s kojim se suočavaš. Jer ispada da oni odvažni i hrabri ljudi, oni su impulzivni i nagli, skloni skakanju pred rudo. Danas su neka druga vremena.
Sve treba odvagati, makar nemaš pojma kako se važe stočnom vagom, treba biti udubljen u problem u tišini iza zatvorenih vrata, da ljudi osjete svu tu inteligenciju u tvojoj glavi, ne moraju je nužno i vidjeti. Bitno je da je osjete. Jer jednog dana će eruptirati. Baš kao Most kad se konačno odluči.
Tada neću više imati vremena za božićne kuglice, loto brojeve i nerviranje Hausmajstora. Zašto? Jer ću imati posao, baš kao i svi nezaposleni u Hrvatskoj. Bit će blagostanja i meda i mlijeka i sreće i zadovoljstva. Zato jer oni tako duboko analiziraju i promišljaju. Pa ajde da doživimo taj dan mira u cijelome svijetu, dešifriranog govora dupina, dečka Vlatke Pokos kojeg je našla na burzi rada i odlučne odluke Mosta.