Moj prvi blog zapis. Ikad. Moram odmah reći da je malo poduži. Možda malo previše teksta za početak. Ništa, izdržite i u drugom ću to malo izbalansirati.
Ne mogu vjerovati da se to upravo događa. Već godinama planiram i razrađujem taj plan. Ali samo u svojoj glavi. Al’ ne i danas. Danas se to stvarno i događa. Svi moji snovi i planiranja pretvaraju se u stvarnost.
Već dva sata trpam stvari u ruksak i još nisam gotov. Malo stavljam unutra, malo vadim van. I tako unedogled. Treba tu dosta logistike. Na putu ću imati dosta vremena razraditi je do savršenstva. Odlazim u grad gdje se trebam naći s medijima koji žele medijski popratiti moj odlazak. Na Korzu opraštam se s prijateljima: ‘Vidimo se za dvije godine’. ‘Pazi na sebe’. ‘Čuvaj se’. ‘Samo polako’. ‘Sretno’.
Polazak, odlazak, tmurne misli…
Par dana prije polaska imao sam jako entuzijastičan scenarij vezan uz sam polazak. Mislio sam, kad se sa svima na Korzu pozdravim, jednostavno ću se okrenuti i krenuti. Pješice. Od Korza prema Novom Zelandu. Nakon par koraka okrenuti se iza sebe i mahnuti svima. Te svaki svojim putem. Ali dan prije to mi je izgledalo kao nekakvo nepotrebno preseravanje. Zašto krenuti pješice iz grada kad si mogu bez problema srediti prijevoz do naplatnih kućica, i to naplatnih u Zagrebu.
Prvom čovjeku koji mi je stao već sam mu zaboravio ime. Ali znam da je išao za Vinkovce. Na prvu izgledao mi je dosta zatvoreniji nego što je zapravo bio. Pričao je o svemu. O svojoj kćeri u Londonu, o Jugoslaviji, o 80-ima, o ratu, o ljudskim predrasudama, o nacionalnosti, o sebi, o meni, stvarno o svemu.
Prelazim bosansku granicu pješice
Rekao sam mu da idem prema Istoku i da mi je prva postaja Sarajevo. Vozač me pogledao i rekao: ‘Dobar izbor, mladiću. Mada, Sarajevo ti je danas sve više omotano Orijentom. Ali baš zbog te činjenice još uvijek imaš svašta za vidjeti u njemu. Imaš islam, kršćanstvo, domaće, strance, mlade, stare, tradiciju, suvremenost. Imaš još uvijek tu raznolikost’.
Prelazim bosansku granicu pješice. Pošto mi je to prva granica preko koje prelazim, vadim fotoaparat da zabilježim taj spektakularni događaj. U daljini iz kućice nazire se nemirna glava koja se sve više naginje prema van. Zanemarujem to i počinjem slikati i snimati. Nakon dvije minute glava je nestala, ali iza mene stvori se čiča s prodornim glasom te pita: ‘Što radiš?’. Ja: ‘A ništa, malo slikam i snimam, tek toliko, ništa ozbiljno’. On: ‘Nije ti to Kongo da slikaš granicu, to ti je Bosna’. Ja: ‘Oprostite, neću više’. On: ‘Znaš da je to kažnjivo, to tvoje naslikavanje granice?’. Ja: ‘Ne znam’. On: ‘Ajde ti sa mnom da vidimo te tvoje slike’. Nakon minute objašnjavanja, kartica je bila prazna.
Malo dalje od granice nalazim prihvatljivo mjesto za stopiranje prema Sarajevu. Stopiranje se produžilo na dva sata i na kraju završava bezuspješno. Kiša sve više pojačava tako da bježim u kafić odmah preko ceste. U kafiću, nakon par osnovnih pitanja i odgovora, mladi dečko iza šanka počinje: ‘Jao, nemoj ići u Albaniju. Samo nemoj tamo ići. Čuo sam da tamo otimaju ljude. Trguju organima. Pogotovo ako si kamiondžija. Ako imaš malo otvoren prozor, dođu ti po noći, ušpricaju malo sprej za uspavljivanje i ujutro se budiš gol do pojasa’. Pitao sam ga: ‘Jesi ikad bio u Albaniji?’. Odgovara: ‘Nisam’.
Couchsurfing u Sarajevu
I kraj poprilično teškog dana, teškog jer je to ipak prvi dan, završio je poprilično lijepo. Pošto je vani mrak i pljušti kiša, pomirio sam se da ću već prvu noć prekršiti jedno od pravila, a to je plaćati negdje prenoćište. Izlazim van iz benzinske i nedaleko od mene zapazim čovjeka kako u polumraku tanka svoj auto. Prolazim kraj njega pognute glave i u prolazu mu pokažem svoj karton na kojem piše ‘Sarajevo’. Čovjek mahne rukom i viče ‘Upadaj’.
Tri sata kasnije, u pola 2 ujutro, ostavio me točno ispred kuće triju cura kod kojih sam imao dogovoreni smještaj preko couchsurfinga. Jednostavno nevjerojatno. Predivno. Savršeno.
Noćni jazz klub u Sarajevu
Jedan dan, drugi, išao sam malo da vidim i snimim grad. Na ovom putovanju neću baš opisivati gradove, arhitekturu i ljude u gradu jer to sve možemo vidjeti i pročitati na Wikipediji. Nema svrhe opisivati sve to što je već opisano milijun puta. Više ću se fokusirati na ljude koje susretnem na putu, na njihove priče, na moje stopiranje, na vozače koji me pokupe, na njihove priče i na moj cjelokupni doživljaj toga svega. Uglavnom, moj prvi izlazak u grad nije baš završilo najslavnije. Kišica koja je padala taj dan ušla mi je u objektiv fotoaparata i oštetila ga. U sebi mislim: ‘Drugi dan putovanja, a već ti se objektiv sjebao. Kako? Zašto? A čuj, i to ti je dio puta. Bit će ti toga još’.
Spletom okolnosti zadnju noć u Sarajevu završio sam u noćnom jazz klubu, na jednom gypsy jazz koncertu za koji su još u kolovozu bile rasprodane sve karte. Klub je bio totalno krcat ljudima tako da nisu više nikoga puštali unutra.
Ali uvijek postoji alternativa. Kako su polako ljudi izlazili van, tako su nas koji smo čekali na ulazu polako puštali unutra. Kad sam stigao u klub odmah sam izvadio fotić i glumio profesionalnog fotografa.
Dižem sidro prema Srbiji
Četvrti dan bacam se opet na cestu. Dižem sidro i idem dalje. Par dana prije u planu sam imao ići u glavni grad Crne Gore, u Podgoricu, ali nitko mi nije pozitivno odgovorio na couchsurfingu. Pošto je vani dosta zahladilo, sad za početak kad sam još uvijek na Balkanu dosta ovisim o CS-ima. Tako da sam promijenio rutu i krenuo za Srbiju. U grad Čačak. Tamo su me čekali cura i dečko s kojima sam se čuo preko CS i koji su rekli da slobodno dođem kod njih. Ali, opet taj ‘ali’, već drugi put radim istu grešku. Spavam do 9-10 i kad se spremim za odlazak, natrpam sve stvari u torbu i počnem stopirati, već je oko 3 popodne, a u 6 je totalni mrak.
S jednog prošlog putovanja naučio sam jednu lekciju o stopiranju. Naučio sam da je bolje izdvojiti neku siću i dati za autobus koji će te odvezati do zadnje točke grada nego da hodaš dva sata s punim ruksakom na leđima ne bi li našao najbolje mjesto za stopiranje. Nisam mogao naći neko primjereno mjesto za stopiranje pa sam krenuo u potragu za autobus koji ide u smjeru Srbije. Sat i pol vremena poslije misija je uspjela. Pošto u tom smjeru odmah počinju planine i hodanje u brdo te s desne strane ceste nema uopće mjesta za stopiranje nego je zaštitna ograda, rekao sam vozaču da ću se još malo voziti s njima. Da, ljudi, malo varam.
Moji planovi i ovaj autobus imaju različite smjerove
Ubrzo se počela spuštati noć, a autobus je sve više ulazio u neke planine, Bogu iza pete. Mislim si, ne bi bilo baš najpametnije na svijetu da se sad tu iskrcam van i da počinjem stopirati za Čačak. Jer moji planovi i ovaj autobus imaju različite smjerove. Tako da sam opet rekao vozaču da idem dalje s njima. Taj vožnja s autobusom odvela me do Novog Pazara. Gradića na jugu Srbije.
I da stvari budu još izvan mojeg obećanja i budžeta, uzeo sam sobu za prenoćište. Dao sam šest eura za sobu. Danas sam potrošio isto novaca koliko sam potrošio za 4 dana boravka u Sarajevu. Potrošio sam samo 100 kuna, ali za jedan dan to je i više nego previše. Trebat ću sad u danima koji slijede malo stati na kočnicu. Ujutro me budi lupanje po vratima i muški glas koji viče: ‘Hej, za pol sata ti je odjava. Jel znaš’. Bio je to vlasnik prenočišta. Vrlo pristojan muškarac. Pakiram torbu i polijećem.
Dečko s ulaznih vrata dućana pita: ‘Where are you from?’ Odgovaram ‘Iz Hrvatske’. ‘O, pa ti si naš. Dođi unutra da popijemo jednu kafu’. On i tata Ferizaj vode obiteljski dućan. Nakon par osnovnih pitanja tata počne ‘Mi Goranci, mi smo ti najbolji ljudi. Svaki svakome pomaže. Nikoga ne diramo. Nitko nas ne dira. Samo radimo i stvaramo. Pošteni smo. Stvarno smo najbolji ljudi’.
Pola sata kasnije na stopu staje mi Izo. Nakon par osnovnih pitanje Izo počne: ‘Mi Tutinovci, mi smo ti najbolji ljudi. Ovi prije iz Novog Pazara, tako tako. Ovi poslije iz Kosova, ubi Bože. Nema takvoga kao što smo mi. Živimo između Srbije, Crne Gore i Kosova. Svi smo pomiješani. Svaki svakome pomaže. Nikoga ne diramo. Nitko nas ne dira. Samo radimo i stvaramo. Pošteni smo. Stvarno smo najbolji ljudi’.
Petnaest minuta kasnije staje mi Mahmet. On bez par osnovnih pitanja odmah počne: ‘Vidiš ovaj most koji je tu razrušeni? To ti je NATO srušio jeb*&;#!$@±€¶+–!!!!’.
Te zadnji na stopu staje mi Zdravko. Iz Srbije. Mlad dečko. Moje godište. Te reče ‘Znaš što, zaboravi sve što su ti drugi rekli i zapamti si. Samo jedno. Zlatno pravilo. Čim si bliže granici, to ti je veća nacionalnost’.
Vrata crkve zaključana za ‘putnike namjernike’
E sad, jedna poprilično zanimljiva priča. Sigurno ste već čuli priče o tome da ako se nađete u nekom nepoznatom gradu, po noći, i ako nemate riješeno prenoćište da pomoć možete potražiti u crkvi. Da se jednostavno ušećete u njezino dvorište i pokucate na vrata. Mogu vam samo reći da nemojte vjerovati u te priče.
Te noći, u 10 navečer, ušetao sam se u dvorište crkve, ali vrata su bila zaključana. Ušetao sam se i u dvorište jedne velike kuće koja je bila pokraj crkve u kojoj je smješteni župnik. Ispred njegovih vrata bio je zvonac s kamericom. Sa zvoncem sam se družio dobrih 20 minuta i nitko mi nije otvorio. Nigdje nikoga. Ali kuća nije bila prazna. Svjetlilo se u sobi na trećem katu koja služi kao spavaća soba velečasnom župniku. Kako znam da je to baš upravo njegova soba? Zaštitar mi je rekao koji cijelu noć iz svoje malene kućice-porte ne skida pogled s crkve.
Tako da, iako sam u tih 20 minuta bio najveći kršćanin na svijetu, blagoslov od samoga župnika nije našao put do mene. Zamislite, kršćanin u nevolji, pred vratima spasa, a njega se ignorira. Neću odati identitet župnika, ali mogu reći da je u Prištini samo jedna crkva i samo jedan župnik. Mislio sam da ćemo si nakon toliko vremena opet biti dobri. Nakon ovoga, mislim da će od sad nastati još veća udaljenost između mene i nje.
Odlazim iz grada. Ovog puta odlučujem se za ipak malo pješačenja do izlaza iz grada. Nije baš nešto veliki grad, tako da je to izvedivo. Do mraka moram stići u Skopje gdje imam dogovoreni smještaj kod couchsurfera Vlatka. Dijeli me samo 90 kilometara i mislim da to neće biti problem. A tek je 11 ujutro.
Nakon sat vremena stane mi Abdullah. Abdullah je iz Ferizaja, mali gradić udaljen nekoliko kilometara od makedonske granice. Abdullah je profesor kemije koji je napustio svoj zanat i otišao raditi u američku vojnu bazu u Irak. Tamo je radio 7 godina za američku kompaniju KBR, gdje je bio šef odjela. Vodio me na kavu, vodio me u jedno selo gdje su živjeli Hrvati. Pričao mi je razne priče o Kosovu, o ratu, o američkoj bazi u Iraku. Ma pričao je o svemu.
Ali, ne samo to, Abdullah je i urednik lokalnog jednog e-portala ‘Ferizajpress.com’ te je rekao da će na tom portalu objavljivati i moj blogove. Abdullah je stvarno jako dobar čovjek.
Više o putovanju u Međuzemlju Tomice Krstića pratite na blogu OVDJE i Facebook stranici.
Pogledajte video materijal: