Sjeća li se tko 2012. i svih onih proročanstava o propasti svijeta? Najavljivanih, nagovještavanih i proreklih od netragom nestalih Maya pa do raznih vidjelica, gurua, šarlatana i baba kroz stoljeća na ovamo? Iskreno, ja se te godine nerado sjećam, najrađe bih je izbrisala iz vremenske crte kako mog života, tako i civilizacijskog tijeka.
Ne znam da li je to bio splet nesretnih okolnosti, vremenskih neprilika (premda se zaista ne sjećam vremenske prognoze za tu godinu, da li je i ona bila ekstremna po nečemu, jer je svaka do sad ekstremna) ili moje bahatosti, jer sam se u jednom trenutku usudila na glas reći “da, dobro mi je u životu i baš sam zadovoljna” pa mi je sudbina… ili Bog… ili nešto treće odlučilo pomrsiti račune i sjebati svo moje zadovoljstvo koje sam tada imala.
Kako god da bilo, to najavljivano smaknuće svijeta i civilizacije mi je sasvim OK došlo kada sam se našla na samom dnu. Pomislila sam, ako svi idemo k vragu pa onda i nek odemo. Ako je meni loše, zašto bi ostatku svijeta bilo bolje? Čemu se zamarati i probati pobijediti ovu zlu kob koja me zadesila, nema smisla, 21. prosinac je tu i u djeliću sekunde ćemo svi kabuum u zrak.
E sad, 21. je došao i prošao. Što se desilo? Jedno veliko ništa. Niti su pale zvijezde u Muru, nit utopio mjesec u moru, život se nastavio dalje kao i do tada. Ali meni se desilo nešto veliko!
Hausmajstor i ja smo postali prijatelji na Facebooku! Je, a znate kak se kaže, ako nije bilo na fejsu kao da se i nije desilo. Istina je da smo bili “prijatelji” jako dugo i puno prije te 2012., ali taj jedan klik na prihvati mi je zaokrenuo život na boje. I onaj ponor u koji sam stremila više mi se nije činio tako strašnim. Hmm, žene, kakve li ih sve gluposti ne zadovolje.
Nakon proživljene točno u datum napikirane propasti svijeta javili su se opet razni gurui, iscjeljitelji i učitelji što ja znam čega, joge ili tako nečega, te nama običnim smrtnicma objasnili da se radilo o duhovnom pročišćenju, uzdizanju i još nečem trećem… aha, o duhovnom rastu. Svo moje znanje o rastu veže se isključivo na rast kose, noktiju i sprave kojoj kad zakaže pomaže isključivo afrička šljiva. A Hrvati je sudeći po reklamama koriste često.
E sad, da se ne pitate kog vraga pušim dok pišem, jedna moja prijateljica me odlučila prosvijetliti, pročistiti i pokušati duhovno me uzdići. Ako se sad pitate zašto ne pobjegnem od nje glavom bez obzira, odgovor je jednostavan – zatvorene smo zajedno u jednoj sobi osam sati na dan, a ta soba nam je radno mjesto. Pošto baš nemam previše izbora i slobode da radim “od doma” neke stvari su se jednostavno zakeljile za mene.
Na primjer, kaže ona meni da će sad uskoro ponovno neko novo pročišćenje i da će započeti novo doba čovječanstva, moram biti spremna. I tak ja krenem nabadati o toj famoznoj 2012. i mislim si pa kud sad baš sad morala reći opet na glas sestrični da “mi je sasvim OK u životu i ako se požalim, lagala bih i ogriješila dušu.” Opet sam se pohvalila, opet sam zadovoljna, a bojim se da sudbina ne voli kad je čovjek zadovoljan. Jer te sjebe. Svjesno i namjerno.
A pošto sam sad pametnija i hrabrija, ja – Brigita od Međimurja sam odlučila ovaj put zajebati sudbinu i gurue i iscjeljitelje i babe Vange. Skoro pa sam nazvala tarot liniju, ali sam na vrijeme odustala iz dva razloga. Prvi je taj što će Hausmajstor vidjeti račun za telefon, a onda će totalno poludjeti, a drugi je taj što sam jednom (kad sam čamila na zavodu za zapošljavanje) bila primorana javiti se na oglas za radno mjesto na jednoj takvoj liniji. Naravno u prvih deset sekundi sam pala testiranje jer nisam znala što bi rekla.
Mislim, kartala sam belu zadnju put pred valjda desetljeće, a grah kuham samo kada je onaj netko u kazni. Sram me bilo. Pa kud onda da zovem nekoga u vezi životno važnih pitanja taman kad taj netko s druge strane žice pobira paučinu za kaučom na nekom nedostupnom mjestu pa me odfaka sam tak.
Odlučila sam potajno otići babi gatari. Nek mi pogleda u oči, dlan, nožne prste i iz prve ruke, a ne tamo amaterski preko neta i raznih neozbiljnih portala, prorekne hoće li me sudba zajebati ili nagraditi ovaj put. Jer sam bila bahata. I zločesta.
Jer sam rekla da mi je dobro i da se ne smijem žaliti. Hoću li doživjeti taj duhovni rast, ultimativnu sreću i zadovoljstvo (kolegica kaže da mali dio čovječanstva to hoće) ili ću propasti, potonuti kao većina civilizacijskog društva u bespućima društvenih-niš’ koristi mreža.
Morala sam doći s konkretnim pitanjem u glavi. Vizijom koja me zanimala, otvorenim umom i novčanikom. A zanimalo me sljedeće – hoću li imati sretan život, hoću li se udati i imati djece. Prave ženske stvari. Logične i zdravorazumske. Jer pomalo pomahnitalo žensko sa podignutom plaćom plus baba gatara jest logična i razumna stvar. Prosto ko pasulj. Gotovo kao Pitagorin poučak. Tko ga ne razumije, taj je bedak.
Sve mi je bilo nekako drugačije nego li u TV serijama i filmovima, nit je žena bila stara, nit je vukla na moju ciganku Đurđu, nije imala nit zlatan zub, nit šarenu maramu na glavi, nit je pušila, ono od kvalifikacija gatare skoro pa ništa nije posjedovala. Malo starije tetka nego ja, crveno nalakiranih noktiju sa snježnobijelim zubima koji su valjda koštali bogatstvo, medeni pramenovi u kosi i Gabrijela Sabatini u zraku.
Krenula je ona s kavom, srknula sam, vrtjela šalicu, poklopila na tanjurić. U međuvremenu je promiješala karte, zavirila mi u dlan i rekla… hmm, zanimljivo. Tako sam bila uzbuđena, usudila bi se reći i preplašena, jer žena vidi sudbinu, a ja svoju konstantno izazivam.
“Vidim jedan put… koji se grana na više njih… na tebi je odluka..bit će teška…” – krene ona, a meni su se već izbečile oči… – “…izbor je na tebi… koji su tvoje želje i snovi… vidim posao koji te ispunjava… – koji posao pa ja ću dobiti na lotu, a jebi ga onda bi mi tako i rekla, očito neću – …nekakav oblak vidim… moguće da su to prolazne nedaće, ne brini sve će na kraju ipak biti u redu – o neee, ne želim probleme – …malo si neodlučna, moraš imati jaču volju… – pa jebote život ako moja volja nije jaka?! – …vidim neko slovo… možda je H… – zaokrene malo šalicu – …ili je Z… može biti da je i M ili N, a moguće i S, nije definirano do kraja… – mislim sad si već prošla pola abecede i malo pretjerala – …ima ljudi koji ti vole, a ima koji ti žele zlo.”
Žena je za jednu renomiranu babu gataru (jer sam se raspitala koja je najbolja, nema šanse da si dopustim nekog poluprofića kojem je to dodatni posao) prilično neodlučna. Utihula je i počela duboko disati. Što sad?!
“Vidim da te nešto mući… nešto te privuklo k meni…” – jee, pomislim, došla sam pitati da li budem sretna i hoću li preživjeti mračno doba civilizacije i spasiti se i uči u zlatno doba u kojem su svi sretni i ispunjeni prema mojoj prijateljici s posla, zanima me hoću li preživjeti 2015. kao što sam i 2012. Zanima me koje ljude da izbjegavam, koje brojeve na lotu da ispunim i hoću li se udati. Zanima me da li ću vidjeti polarnu noć i koraljne grebene.
Teta Baba Gatara je zastala na tren, pogledala me svojim prenašminkanim zelenim očima i rekla – “imat ćeš dobar posao, ali stremit ćeš k boljem, proživjet ćeš još mnogo godina najboje što umiješ, trudit ćeš se i biti sretna. Imat ćeš prijatelje koje i sad imaš, neki će otići, još bolji će doći.
Imat ćeš nekoga koga voliš i ko voli tebe, samo ti znaš tko je taj, udaja nije apsolutna istina bez koje se ne može živjeti, to je samo sklop obrazaca koje nam nameće društvo koje se polako mijenja i napušta stare obrasce ponašanja. Ne opterećuj se glupostima, živi punim plućima, putuj, ne odustaj od snova, ponekad budi tvrdoglava, ponekad popustljiva. Ne histeriziraj oko bedastoća, sve će se posložiti, samo moraš pronaći mir u sebi.”
“Ali hoću li biti sretna, ono baš sretna u životu?” – cmizdravo sam zapitala. Prokleto mi je nabrojila toliko toga, a ja si nisam ništ zapisala. Želim da mi možda da kakve upute, prečice za bolji, kvalitetniji život, želim znati hoće li mi i sutra biti dobro kao što je i danas.
” Ah ne brini… Sve će biti u redu. Bit ćeš mažena i pažena koliko ćeš to zaista željeti, a tlo kojem hodaš će uvijek biti tvrdo i plodno.” I naša seansa je završila. Glava mi je bila puna svakakvih misli i informacija s kojima nisam znala što ću. Ali na kraju svega, osjećala sam se zadovoljnijom, sigurnijom i lakšom. A i novčanik mi je bio lakši. Finalnu rečenicu uopće nisam shvatila na što se to točno plodno i tvrdo tlo odnosi. Pitat ću Hausmajstora, možda on zna.
