Produženi vikendi su prekratki. Točka. To je činjenica, stav i konstatacija. Za (muškog) čovjeka ne znam, ali žena ne može obaviti sve što bi htjela. Odmoriti se, nadoknaditi nakupljene kućanske poslove, uživati, putovati, družiti s prijateljicama, spremiti bolonjez, gledati TV. Često moramo raditi selekciju i prioritetne tablice. Tako je ovaj produženi vikend Hausmajstor odlučio da ćemo malo otputovati u prošlost.
Sjeli smo u auto i zaputili se duboko duboko u naše malo, ali tako nam drago Zagorje. Na internetu se stvarno može svašta naći pa i najveću seosku feštu u najmanjem selu najvećeg brega Zagorja. Kad smo po peti put prošli Bedekovčinu u potrazi za putokazom, odustali smo i nije bilo druge nego pitati slučajnog prolaznika na cesti za smjer. A taj prvi prolaznik je bio dečkić od kakvih deset godina s nogometnom loptom u rukama.
Kažem ja Hausmajstoru da od njega sigurno nećemo saznati gdje je brijeg kojeg tražimo, ali on uporan. “Alo dečko” – progrmi glasno dok je zaustavio auto tik do pješačke staze kao da je dijete nagluho. “Znaš li gdje je ovo mjesto?” – pokazujući na mobitel plakat koji je netko stavio na internet.
Mali je problijedio kao krpa i odmahnuo glavom, razgoličio panično oči i najvjerojatnije skrenuo u prvo dvorište koje nije njegovo da se sakrije iza grma hortenzija dok opasnost ne prođe.
Normalno da nije znao, nije ni pogledao mobitel, uplašio se i pobjegao, kad mu je stao crni auto, a u njemu nadrkano muško sa nečim sumnjivim u rukama i neurotična baba s prevelikim crnim sunčanim naočalama, auto stranih registracija – ČK kao Čikago ili Čačak. Nije siguran. A možda smo i koju pogubili na neasfaltiranom dijelu ceste. Ako nas zaustavi policija velika je vjerojatnost da ćemo završiti u policijskoj stanici na ispitivanju.
Tu duboko u srcu Zagorja gdje naš mobilni operater nema baš najbolji signal. Bit ćemo zatočeni u inozemstvu optuženi za pokušaj otmice! Zatvoriti u tamnicu i baciti ključ u šumu. Sva sreća policija je isto imala slobodan dan pa smo se izvukli.
Uglavnom kako i slijepa kokoš nabode zrno, tako smo i mi našli ono što smo tražili. Panovi veliki suncobrani načičkani po bregu kak tratinčice po livadi, glasna muzika, hrpa automobila, motora, mopeda i ljudi koje nismo razumijeli apsolutno ništa. Kažu da su pričali hrvatski, ne znam, mislim da su lagali.
Bilo je svega, i jesti i piti i puno ispušnih dimova glasnih motora i spikera koji je tjerao ljude da se disperziraju duž cijele staze, a svi su se nešto nagurali na ciljnoj ravnini pa sad on kao ništ ne vidi, a mora komentirati najveću utrku Zagorja i muzika. Bit ću točnija – Lidija Bačić je bila na ri-ripitu. I tako smo se disperzirali gore na brijeg dok je boc-boc-bockala trava da mu ne ometamo pogled.
Bila je prava seoska veselica u kojoj mi, a ni Zagrepčanci pokraj nas nisu nikoga razumijeli, na kojoj su porcije hrane veće nego što možeš pojesti, gdje su ljudi nasmiješeni i veseli, uljudni i pitaju “kako ste, je li bilo dobro, jeste li zadovoljni”. Gdje su ljudi pristojni i uslužni bez obzira na količinu promila alkohola u krvi. Baš kao nekada kad ce cijenio čovjek kakav je, a ne koliko čega ima. Bilo se lako uljujati u tu idiličnu prošlost međuljudskih odnosa kada su razgovori bili jednostavni i neproračunati sa širokim osmjehom na kraju.
Umorni, iscrpljeni i punih trbuha stigli smo navečer doma. Zaspali pred TV-om. I Hausmajstor i ja, ali ne i Lidija Bačić. Ona je i dalje bockala u mojoj podsvjesti i probudila me. Vrtila sam se na sve strane, bočno, leđno, potrbuške, stoječki, svakak, ali ona je i dalje “ujedala”, ma što god da pjevala. Prokleti Kaktus nikako da ga izbacim iz glave! Već su bile pol tri u noći, a ja još uvijek budna jer mi Bačićka ne da mira.
Čemu patiti sam kad je u dvoje lakše? Okrenem se prema Hausmajstoru i napipam ga u tami.
“Spavaš?” – pitam tiho. Tišina. Nategnem za kosu. Opet ništa. Napravim salto da Hausmajstor odskoči na madracu, ali sad sam puno smršavila skoro tri kile pa nisam ni val uspjela napraviti. Nakašljem se. Opet ništa. Počnem malo glasnije kašljati pa se skoro zadavim pušačkim kašljem kak’ prijatelj mog dede koji je pušio frkance bez filtera pedeset godina. Opet ništa, ali sam zato očistila pluća. A “boc-boc bocka trava” u mojoj glavi i dalje.
Počnem ga pipkati, štipati, ništa, spava kak klada, možda i on bocka s Bačićkom u svojoj glavi pa me ne doživljava. Hmmm, prokletnik jedan lažljivi, ajde da provjerim, zarinem ruku duboko pod poplun na strateško mjesto. Ne, ne, nije to, valjda su sad na odojku i gemištu.
Morala sam izvaditi teško naoružanje inače ga neću nikad probuditi pa sam u prislonila svoja stopala koja su kakvih petnaest stupnjeva hladnija od ostatka tijela na njegova leđa. Sva sreća pa sam elastična. Hehe, eto ga budan u sekundi. Šok terapija – stopostotno uspješna i učinkovita, upali svaki put.
Pita kaj je bilo…pa ne mogu spavati…jer mi “boc-boc bocka trava” u glavi. A sad kad si već budan, nema smisla da samo tako ležimo u tri u noći pa hajde da nešt radimo!
“Hoćeš nešto raditi?” – pitam puno života i cijela poskočna.
“Haaa? Pa kaj bi ve ti radila?” – kakvo je to pitanje, sigurno nije budan do kraja! Zarinem ruke opet duboko pod poplun, a on uopće nije bio raspoložen ni entuzijastičan kak se to dolikuje tamo nekom muškom, već se samo okrenuo na drugu stranu i pokrio preko glave.
“Sutra… dobro… sutra” – promrmlja na zloćesto prodrugljiv način. Ali danas je sutra! I kakav je to način da se odnosi prema meni, očajnoj neispavanoj ženi?! Namjerno mi uskraćuje ono što ga tražim da nakon toga lakše zaspim?! A Lidija bocka i danas i sutra i tko zna još kako dugo. Voljela bih da je ostala u Zagorju ispijajući gemište.
Njemu se spaavaa i cijeli je umoran, a ja bi samo htjela da izbije “boc-boc bocka trava” iz moje glave pa da i ja mogu spavati kak čovjek. Ali Hausmajstora to ne dira, on očito nema probleme se Lidijom Bačić.
