Ponovo ju je zgrabio. A ona je vriskala od ljubavi…
Živio je s roditeljima i stasao u mladića poput mnogih drugih u selu. Pohađao je šesti razred. Jednog dana po njega su na nastavu došli nepoznati ljudi… Odveli su ga i dugo ispitivali. O ocu. O majci… Nakon toga su mu rekli da se u njihovom domu dogodila tragedija… da majke više nema
Kiša njegovog djetinjstva
Kiša koja je nemilice udarala po starom crijepu Davidu se učinila kao udaranje po mozgu, koji je na kraju tjedna ionako bio prezasićen svega. Ostalo je još da dva dana provede u svojoj obiteljskoj kući u predgrađu i da u nedjelju pričeka zainteresiranoga kupca. Ti stari objekti vrijedili su sve manje jer su seoske sredine padom nataliteta polako odumirale.
U ovoj kući proveo je svoje djetinjstvo i mladost sve do petnaeste godine. Do trinaeste je živio sa roditeljima, a onda je iznenada, cijelu svoju prošlost zalio suzama. Otac Blaž ubio je majku. Još i danas zbog nepoznatog razloga, jedne večeri, zamahnuo je kuhinjskim nožem. Krv žene koju je ljubomorno čuvao i kao ikonu uzdizao i volio iznad svih ostalih žena sada je tekla po njegovim rukama. Ruke u koje je nepomično gledao.
Činilo se da ni sam sebi nije vjerovao da je u stanju to bio napraviti. Tako je svjedočio susjed koji je opisao trenutak samoga zločina. On je slučajno k njima naišao upitati jesu li kupili novine toga dana. Umrla je sa imenom svojega sina na usnama. David… Tiho izgovorena slova prekrio je crveni mlaz i ona je raširila prste i uhvatila se njima za mekani vuneni svijetlo plavi pulover… Oči su joj zadnjim atomom snage zasuzile i ona ih je polako sklopila u muževom zagrljaju…
Davidu su se, uvijek kad bi sjedio na tavanskim stepenicama i mislio na majku, zamaglile oči. Uvijek bi i on osjetio tupu nesnosnu bol u predjelu grudi, ponekad neizdrživu do samoga ludila. Bio je u školi… onda su došli neki ljudi… njemu ništa nije bilo jasno… ponudili su ga sendvičem i slatkišima, odveli u neku zgradu… ispitivali o roditeljima, susjedima, mogao je i prilegnuti… mirisalo mu je na zlo jer bio je svjestan da je u policiji. Što im je mogao reći?
Da je otišao u školu i da je majka doviknula ocu neka obuče plavi pulover jer je zahladilo? Neka ne hoda samo u košulji… eto, to je bilo sve čega se toga trenutka mogao sjetiti. Sve ostalo provlačilo mu se glavom kao magla. Mora da je i majci mahnuo rukom. Sigurno jest, činio je to svakoga dana. Ali, ako i jest, uputio joj je ne znajući, svoj posljednji pozdrav.
Gordana
Za sve je bio kriv taj neuki udovac Martin, njihov prvi susjed. Tko bi mu rekao. Seljo nepismeni. Sve što je imao bila je ta glupa kovačnica sa hrpom staroga željeza. Od kovačnica općenito nije bilo više izvora prihoda koji bi bio dovoljan za život, tako da mu je sestra iz Švicarske redovito slala neku siću. Da, imao je i kćerku Gordanu koja kao da nije bila svoja. Nije ni čudo, majka Erika joj je bila sumnjive prošlosti.
Susjed Martin ju je jednom jednostavno doveo iz Mađarske kad je nabavljao neke željezne okove. Vrag bi ga znao, otišla je njegova žena za koju godinu u bolji život, vratila se u Mađarsku, a ostavila mu dvogodišnje dijete rođeno u nevjenčanom braku. Više nikada nije izgovorio ime te žene. Nikada nitko nije dobio odgovor na pitanje kamo je otišla. Rasla je Gordana kao princeza, teta bi joj poslala paket sa čipkastim haljinicama. Zlobne žene su tračale da teta očito vrlo lako zarađuje novac.
Za čudo, Gordanu i njezinu tetu Jelenu jedino je Davidova majka za života jako voljela. Mlada Jelena se u švicarskoj bolnici sa tek navršenih osamnaest zaposlila kao čistačica i u Švicarskoj ostala raditi i živjeti. Majka je voljela njezine priče o liječnicima. Jednom davno je i ona jednog liječnika voljela svim srcem, možda zato, pomislio je David, na temelju ženskog povjerljivog razgovora koji je jednom slučajno čuo između njih dvije.
Nije ga se dojmila ta priča, tako da ju je gotovo bio i zaboravio. Nakon žestoke svađe i raskida zaruka sa liječnikom, majka je srela njegova oca. David je ubrzo bio na putu, a time je život njegove majke dobio konačnu dimenziju. Postala je majka i domaćica lokalnom čelniku i političaru Blažu Slivaru.
Sjećanje na Gordanu
Mala Gordana neprestano se igrala nekim lutkama i zapisivala nešto u bilježnicu, prisjećao se David. Teta joj je iz Švice donijela i školsku torbu punu školskoga pribora. Kada se dogodila tragedija, Gordana je polazila prvi, a on šesti razred. Selo je dugo prepričavalo događaj, stotinjak puta je čuo… jadna djeca… srećom… oboje su bili u školi.
Šteta, pomislio je David prisjećajući se klinke, ako u glavi nije bila čista, teško da je kasnije odrasla i razvila se u lijepu djevojku i ženu. Pamtio ju je po kojekakvim grimasama i obaveznim monolozima koji su joj bili glavni hobi, nasmiješio se i nehotice i sam napravio grimasu poput njezine. Bez obzira na sve, nije se mogao ljutiti na nju. I sama je u ono vrijeme osjetila težinu života.
Gorka kiša Mađarice Erike
Majka ju nikada nije potražila, teta je rekla da je u Mađarskoj bila udana, a da je s Gordaninim ocem pobjegla zbog muža pijanca koji je maltretirao cijelu obitelj. Pobjegla je u trenutku kada su joj oduzeli dvoje blizanaca. Toga dana muž je porazbijao sav namještaj po kući i prisiljavao Eriku neka mu prizna da je kurva. Sva izbezumljena jedva je pobjegla i sjedila izgubljeno na uličnoj klupi.
Padala je kiša, a ona je plakala za svojom djecom. Ni sama nije znala koliko je dugo tu sjedila, ali bila je noć i uopće nije registrirala zvuk stare Zastave 101, koja se zaustavila na travnjaku. Eto, tako je susjed Martin upoznao Eriku. Mjesec dana kasnije ona se doselila k njemu. Do tada je spavala kod svoje sestre. Djecu, trogodišnje blizance trajno su im oduzeli.
Erika je Martina podsjećala na njegovu ženu. Ali osjećala je Erika Martinovu bol i prazninu. Svatko je u sebi nosio svoje breme. Šutke je tugovala za svojim blizancima. Voljela je ona i Gordanu, zato ju je i ostavila Martinu. Martin je negdje duboko u sebi vjerovao da se vratila mužu i pronašla djecu. Granica dviju država bila je zapravo rijeka, kraj koje bi on ljeti dugo u noć sjedio i gledao u daljinu. Njihovo blago, Erika je ostavila njemu.
S obzirom na cijelu situaciju, to mu je bilo sasvim dovoljno. Gordana je svojemu ocu bila smisao života. Nikada joj nisu rekli da joj je majka bila udana i da ima dva polubrata blizanca. Rekli su joj da se mama mora brinuti o baki i da je zato otišla. Gordana je s vremenom shvatila da to nije istina i da su joj htjeli samo popuniti nastalu prazninu.
David pronalazi Gordanin dnevnik
David se popeo na tavan i prošetao poluprazim prostorom, ne bi li još pokupio neku dragocjenu stvar ili uspomenu prije prodaje kuće. Bilo je tu svakojakih starih stvari koje je majka davno spremala, ono, po starom običaju, ne bi li nekad ustrebale. Već je bio padao mrak, a slaba žarulja je bila dovoljna tek za kretanje, pa je odlučio spustiti se drvenim stepenicama. Kad je stao na treću stepenicu, a rukom se htio uhvatiti za rub otvora, pod prstima je osjetio papir i ruka mu se okliznula po glatkoj površini. Izgubio je ravnotežu, ali uspio se u posljednji trenutak objema rukama ipak uhvatiti za otvor.
Uh! Još mu je samo to trebalo, pomislio je, ipak zadovoljan što je u savršenoj formi. Dohvatio je neku malu bilježnicu zbog koje je skoro stradao i nakon dugo vremena, krv mu se sledila u žilama. U rukama mu se našao Gordanin dnevnik. Luda mala, znači skrivala se i na njihovom tavanu! Nije mogao vjerovati da je zaboravila na njihovom tavanu nešto najdraže što je imala.
Nije imala prijateljice, jer roditelji svoju djecu nakon tragedije nisu rado puštali blizu njihovih kuća. Puhnuo je prašinu i dugo gledao u narančaste korice. Bacio ga u podnožje stepeništa i odlučio prolistati kada sa njega očisti nataloženu prašinu. Pri padu, dnevniku se otvorila korica i na cijeloj prvoj stranici bila je zalijepljena Gordanina slika. Baš onakva kakvu ju pamti. Sada ju je gledao drugačijim očima. Zapravo je bila prekrasna djevojčica sa velikim zelenim očima nalik očima oca kovača i crvenom bujnom štrkljavom kosom, boje kose svoje majke. Njegove oči štrecnule su ga u srce.
Mlaz vode stvorio je sliku crvenokose žene
Kada je stao pod mlaz vode, ni sam ne zna iz kojega razloga, iz grudiju i grla oteo mu se urlik kakav je jedino imao priliku čuti na psihijatrijskom odjelu i sličnim mjestima, ali jednostavno je morao iz sebe izbaciti nataloženi talog potisnute prošlosti. Voda je dugo tekla niz njegovo mišićavo tijelo, a on je sklopljenih očiju bio zagledan u velike zelene oči crvenokosog djeteta. Danas je vjerojatno već udana žena, samo se nadao da nije kopija svoje nakinđurene tete, jednostavno mu se ta žena nije nikada dopadala. Više mu je ličila na prostitutku, a ne neku skromnu čistačicu u bolnici.
Sa svojih trideset osam godina ugledni policijski inspektor upoznao je žene dovoljno da može sa sigurnošću reći da je Gordanina teta lagala. Ali, to nije njegov problem. Nekako mu je bilo žao djeteta ako je, daleko od doma, bilo zapravo najviše prepušteno samo sebi. Sudeći po slici, koju je sada gledao sklopljenih očiju, mora da je postala lijepa žena. Pokrenuo je svoje ruke koje su počele kliziti mišićavim tijelom, prelazile preko grudi i ramena, da bi se preko ravnog napetog trbuha spustile do međunožja.
Nije mogao protiv sebe i nije se više mogao kontrolirati. U mislima je vodio ljubav sa crvenokosom ženom plavih očiju, koju je tog trena stvorio u svojoj mašti. Voda je tekla kao da ga miluju njezine ruke i ugoda koju je osjećao nije mogao mjeriti sa rukama nijedne žene do sada. A bilo ih je i previše… Međutim, njegovo srce uvijek bi postajalo kamen, pri kraju svake njegove ljubavne priče. A onda bi opet sreo sljedeću djevojku i priča bi krenula ispočetka…
Erikina posljednja želja – želim vidjeti Gordanu
Erika je svoj život privela kraju u ciganjskoj čergi obilazeći mađarska mjesta i gatajući turistima na dlan. Lajoš, jedan od njezinih sinova dobio je zadatak pronaći sestru za koju je saznao odmah nakon smrti brata blizanca. Erikin povratak u Mađarsku onih dana značio je borbu s vlastima da joj vrate blizance iz udomiteljske obitelji. Na njezinu sreću, dobra okolnost povratku sinova bila je i muževa smrt. U košmaru svog nesretnog života, za mužem nije ispustila nijednu suzu.
Čak ju je dva sata prije smrti premlatio i slomio lijevu podlakticu. Priznala mu je da je preko Mure, u Hrvatskoj, živjela sa čovjekom i da joj kćerkica ima sedam godina. A on je nastavio lokati. Sve te godine mislio je da mu žena negdje životari, onako iz dana u dan. Opet je počela padati kiša kada je iz kuće istrčala sa slomljenom rukom. Iza sebe je čula grcanje pijandure: – Kurvoooooo! Kurvo prokletaaaa!
U maloj i trošnoj kući Erikin muž negdje oko ponoći pao je kraj kreveta sa bocom u ruci. To je bio kraj jedne ružne epizode njezinog života.
Kobni dani u udomiteljskim obiteljima
Kad je Erika prvi put istjerana iz kuće i srela hrvatskog kovača Martina, njezini trogodišnji blizanci Ištvan i Lajoš koje je imala u paklu braka, prije toga završili su u domu za nezbrinutu djecu. Tu su kasnije krenuli i u prvi razred, ali samo mjesec dana od početka nastave Ištvan je završio pod kotačima školskog autobusa. Iako su se svi trudili pronaći majku, ona je već živjela kod kovača Martina u Hrvatskoj.
Lajoš pak, unatoč teško preboljenom gubitku brata bio je dobro i marljivo dijete, odrastao je u stasitoga mladića i završio školu za soboslikara. Dugi niz godina marljivo je radio, a onda je krenuo očevim stopama. Žena ga ostavila, a djecu nisu imali. Tako se vratio majci u skromni kućerak. Erika je teško oboljela od raka pluća i kad je trebala na kemoterapiju, odlučila je da želi umrijeti bez tih jakih lijekova.
Njezina posljednja želja bila je da zagrli svoju kćerku Gordanu. – Tko je Gordana, majko? Erika je zaplakala. Teško je isplakati svu nataloženu bol u tako bolesnom stanju, a njezino hripanje preplašilo je Lajoša. Erika se nekoliko puta zagrcnula i pritom dva puta ispljunula krv.
Kad odrastem, udat ću se za Davida
David se otuširao i iznenađen svojim ponašanjem i mislima pod tušem nikako nije mogao odagnati tu djevojčicu iz glave. Možda zbog svog stava prema njoj. Ni sam nije bio svjestan što se u njemu prelomilo, ali njezine velike plave oči kao da su ga uporno gledale.
Lagao je u meku postelju i duboko udahnuo zrak. Pogled mu je pao na stolić pokraj kreveta i dnevnik koji kao da je krio sve tajne njegovog života. Gordana, kovačeva kćerka jedinica. Gdje živi? Za koga se udala onako neobična, plašljiva i skromna? Pokraj raskalašene tete možda je uhvatila i dobru priliku.
Poznavao je on žene. Svaka s kojom je spavao svojski se trudila udovoljiti mu. Bio je spreman voljenoj ženi pružiti sve što ima, ispuniti joj svaku želju. Na žalost, nijednu nije zavolio istinski, iz dubine duše. Nakon očevog odlaska u zatvor, k njima je doselila očeva sestra, teta Terezija. Otac ju je svako malo zvao Jumferica, a David je tek u kasnijim godinama shvatio zbog čega. Kada je David završio osmoljetku, kovaču Martinu jedne je noći pozlilo.
Otkazalo mu je srce prije dolaska liječnika. Otac Blaž već je treću godinu robijao zbog ubojstva žene. David je bio uzoran i odličan učenik. Nakon škole upisao je policijsku akademiju i odselio u Zagreb. Kada je, nakon nekoliko mjeseci prvi put posjetio tetu Tereziju i svoj dom, Gordane više nije bilo. Rekli su da ju je teta Jelena odvela u Švicarsku. Kasnije je njezina učiteljica rekla da se svojemu razredu javila iz švicarskih Alpa i lijepo ih sve pozdravila. Zauvijek. Možda je bila najbolja opcija da mu nestane s vidika. Imao je neki čudan, loš predosjećaj kad god bi pomislio na njihovu obitelj.
Sa stola je dohvatio mali dnevnik korica boje breskve. Za čudo, Gordana je za djevojčicu od sedam do devet godina imala vrlo lijepi i čitki rukopis. Nalaktio se na jastuku i okrenuo je nekoliko stranica. Nasmiješio se. Tipično nježno za djevojčicu. Pisala je o svojoj učiteljici, mami, teti Jeleni. Na jednoj stranici zastao je i uozbiljio se.
– Kad odrastem postat ću liječnica i udat ću se za Davida. Tata kaže da je David dobar, na majku. Njegov tata je zločest, a David nije. David ne zna da njegov tata nosi pištolj i da je udario moju mamu. Tatu je želio ubiti pištoljem, a mamu je dirao. Morala se svući… – Davida je oblio hladan znoj i on brzo zatvori malu bilježnicu. Što sve ta bezvezna mala nije drobila na papir, pomislio je i sjeo u krevetu. Uhvatio se za glavu. Sanja li?
Pomozite mi pronaći Gordanu, molim vas
Začuo je snažno lupanje po vratima. Skočio je iz kreveta i dohvatio pištolj koji je uvijek nosio sa sobom. Tko bi mogao biti u ovo doba? Pogledao je na sat, Bližila se ponoć. Upalio je svjetlo na verandi. Iza stakla stajao je visoki i vitki muškarac tamnije puti.
David je upalio svjetlo u hodniku.
– Oprostite – oglasio se muškarac dubokim glasom – Ja sam Lajoš. Šalje me majka Erika. Moram naći Gordanu. Znate li možda gdje je?
– Ne znam i nije me briga – rekao je David. Muškarac je neko vrijeme stajao bez riječi, a onda tiho zamolio:
– Molim vas, pomozite mi. Majka umire. Željela bi je vidjeti posljednji put.
– Čija majka umire?
– Moja. I Gordanina. Naša majka. Oprostite, već ni meni zaista nije ništa jasno… moram naći Gordanu – rekao je pomalo izgubljeno došljak.
– A Vi ste? – bio je oprezan David
– Ja sam Lajoš. Gordanin stariji polubrat. Ukratko, reći ću Vam sve što znam, jer i ja u stvari, bar mi se tako čini, ništa više ne znam. Nakon toga mi pomozite ili ću otići dalje. Nemam vremena. Dakle. Prije nego je majka rodila Gordanu, pobjegla je od našega oca alkoholičara, mene i brata blizanca su udomili, ali brat mi je poginuo.
Otac je umro, majka se vratila, pronašla je ponovo mene, ali brata više nije. Ja sam se oženio i rastavio i sada smo ona i ja zajedno. Ona umire, a ja sam u šoku jer me moli da joj dovedem Gordanu. Nikada je nisam vidio. Ne znam gdje bi mogla biti, a i ne snalazim se. Dakle, da odem ili ćete mi pomoći? David je spremio pištolj i čovjeku otvorio vrata. Usput je navukao traperice i košulju. Znao je da je spavanje u mekom krevetu postala samo pusta želja.
Oprostite, čudo se nije moglo dogoditi
Podatke o Gordani i njezinu adresu David je dobio od svojih kolega. Na sreću, nosila je još uvijek svoje djevojačko prezime, iako je promijenila niz adresa. Ako je to žena koju traže, onda je David i više nego šokiran. Iznenađen. Zapravo, srce mu je govorilo, na kraju puta… U poluosvijetljenom hodniku bolnice sjedila je žena u bijelom, sa slušalicama oko vrata, pognuta i glave gurnute među otvorene dlanove.
Kad je osjetila da ispred nje stoje sjene i čekaju, najvjerojatnije nekoliko njezinih riječi, ona je samo tiho rekla: – Kada ste ga dovezli, i moji kolege i ja rekli smo vam da u njegovom slučaju čudo ne postoji. Ipak, ja ne odustajem nikada, pa i onda kad u mraku vidim samo mrak. Tako je bilo i ovaj put. Nažalost, nakon tri sata ipak smo ga počeli gubiti. Mislim da smo učinili i više nego smo znali i mogli. Istinski mi je žao – tiho je govorila, slomljeno i očito, na izmaku snaga.
Stradalo dijete na operacijskom stolu, od težine zadobivenih ozljeda, sa cijelim svojim timom liječnika, nije mogla spasiti. U prvi mah mislila je da pred njom stoje roditelji, a kad je dignula glavu, ugledala je dvojicu nepoznatih muškaraca. Zanijemila je i polako ustala.
-Gordana? – tiho je rekao David
-David? – još je tiša bila Gordana
Gledajući u njezine velike zelene oči pune suza, David je znao da je Gordana žena njegovog života.
Kad se sve zbroji i oduzme…
Gordanina majka Erika pokopana je pokraj svojega muža, na mjestu gdje je zakonski zapravo i pripadala. Gordana je nijemo gledala lijes koji se tiho spuštao u mrak, pri tom su joj se orosile velike zelene oči, ali previše je toga nosila na leđima, a osjećaji prema toj ženi negdje su se, putem odrastanja, izgubili.
Erika je “oprala” svoju savjest, misleći da će, ako vidi Gordanu, lakše otići na onaj svijet.
Trenuci usnule nježnosti
Dva koraka iza nje stajao je muškarac, s kojim je morala ponovo odvrtjeti film prošlosti, ne bi li sve, pa i najmanje stvari sjele na svoje mjesto. A bilo ih je. I onih lijepih, ali i onih koje će David vrlo teško prihvatiti. Lajošu, svom polubratu je, prije povratka, ostavila svoj broj telefona, jer on je bio sada, cijela njezina obitelj. U Hrvatsku su se vozili u tišini, a David je naprosto uživao pri samoj pomisli da je u njezinoj blizini.
Nije mogao, a da se ne osvrne na svoju prošlost kao muškarca. Bio je siguran da je u njemu rijeka ljubavi koja teče jedino prema ženi koja je ovog trenutka u automobilu klonula od umora i zaspala na njegovom ramenu. Spontano je naslonio glavu na njezinu kosu, ne bi li upio mirise svih izgubljenih godina i ublažio bol koju su joj svi redom, pa i on, svojim ponašanjem nanosili. A ona, mala bespomoćna djevojčica čeznula je da će se, kad odraste, za njega udati.
– Hoćeš, milo moje, hoćeš – mazio ju je obrazom po kosi.
– Oprosti, zaspala sam. Sve ovo me dokrajčilo. Što si me pitao? – pokušavala se uspraviti, ali ju je on zagrlio desnom rukom i u laganoj vožnji ponovo privinuo k sebi.
– Ništa, Gordana, samo sam ti odgovorio na jedno pitanje.
– Nisam čula, oprosti.
U jednom trenutku skrenuo je s ceste i zaustavio automobil u sjeni jednoga drveta. Uzeo ju je u naručje i gledao kako spava. Prvi put u životu u prisustvu lijepe žene to mu je bilo i više nego dovoljno. Nikako si nije mogao oprostiti što je već četiri godine u Zagrebu živjela sama, samo pola sata vožnje od njegovog stana u Zagorju. Muška ponosna budala, nasmiješio se kiselo sam sebi. Jedva je čekao da mu Gordana ispriča svoj životni put. Toliko su si toga imali reći.
Šokantna isitina
– Jesi li sigurna da se to dogodilo? – David je teško prihvaćao istinu o nekim kockicama mozaika mračne prošlosti svojega oca, a koji su nedostajali da poveže konce svega što im se dogodilo. – Vidjela sam. Vidjela sam kako tvoj otac prijeti mojim roditeljima. Tu noć spavao je s mojom majkom. A sve zbog nekog sitnog novca kojeg nam je posudila tvoja majka bez njegovog znanja. Nismo imali čime kupiti kruh. Morala je spavati s njime. Mojemu ocu je zaprijetio da će mi se nešto loše dogoditi. Jednog dana moj otac je odlučio sve ispričati tvojoj majci. Nakon toga ju je tvoj otac ubio. Nije mogao podnijeti pomisao da bi tvoja majka živjela sama, a on završio u zatvoru. Mnogo zla nam je učinio.
Moj otac je, na kraju, obolio. Posao kovača bio je težak. I kad je tvoj otac, Davide, već bio u zatvoru, ustajao bi noću i sjedio za stolom. Glavom je udarao o stol i ridao. Ja sam se počela svega bojati. Na vašem tavanu bio je jedan pleteni sanduk s poklopcem. Tamo sam jedino bila sigurna. Iznenada, otac je umro. Ja sam morala otići…
– Kamo te odvela teta Jelena?
– Nisam živjela s njom. Ona je radila u bolnici, ali kad je sredila sve moje papire, jednostavno me odvela jednoj liječnici. Radile su u istoj bolnici. Teta Jelena je imala muškarce…
Hoćeš li se udati za Davida?
– Pretpostavljao sam. Nisi se udala…
– Ne. Imala sam nekoliko veza, ali…
– Ali?
– Čekala sam… mislila sam…
– Mislila si da ću doći po tebe…
– Mislila sam da me voliš. Oprosti, bila sam dijete, nisam imala nikoga…
Nisam imala što jesti. U tebi sam možda vidjela… spas. Znam da si ti želio neku bogatu ženu, zgodnu – tiho je rekla Gordana
-Joj Gordana, nemoj mi još sad otežavati. Ionako, sam sebi ne mogu oprostiti. Nisam znao cijelu istinu. Znaš i sama da sam bio mlad. Morao sam od kuće u grad… i… za mene nema ljepše žene od tebe. Kada sam našao tvoj dnevnik na tavanu…
– Gdje je moj dnevnik?
– I hoćeš li se udati za Davida?
– Našao si ga. Nisi ga valjda bacio?
– Gordana! Ti si smiješna žena. Pa taj dnevnik mi daje nadu da neću starost dočekati sam, bolestan, usamljen…
– Sad me stvarno ljutiš!
David se počeo smijati srdačno, nakon dugo vremena sretan i zadovoljan. -Tvoj dnevnik mi je uvijek u mislima kada se tuširam… evo, idem pod tuš…
Ljubav pod tušem…sve za tvoju ljubav
Gordana je kroz debelo staklo gledala obrise Davidovog tijela i slušala otkucaje svojega srca. Kako je samo imao divno tijelo, pomislila je. U samo nekoliko koraka približila se tuš kabini i pokucala. -Mogu li? Ušla je obučena pod mlaz vode i objesila mu se oko vrata. Komadi odjeće uskoro su se našli po cijeloj kupaonici, a on je ovaj put posvuda po tijelu osjetio dodire koje je za svakog tuširanja do tada samo priželjkivao.
Da, to je žena koju je čekao. Ona ga jedino zna pod hladnom vodom dovesti do vrhunaca. Vratit će joj to. Tisuću puta i još sto puta toliko. Toliko je bio ponesen, zadovoljen i zaljubljen da se grozničavo pokušavao sjetiti gdje je ostavio dnevnik svoje buduće žene. Nije važno, zgrabio ju je ponovo. Ona je, sva mokra, vriskala od ljubavi.
