– Nikada nisam vodila ljubav… – rekla je. On je šutio. Znao je to.
Baka Katarina je cijela Magdalenina obitelj. Njezina sigurnost kad zagusti, svjetlost kad joj se zamrači iznutra. Zahvaljujući njoj, poznatoj gradskoj krojačici, na maturalcu će njezina unuka biti kraljica večeri… Sva u svili. Obožavala je svilu. Baka je znala sve njezine tajne, a Magdalena cijeli život nije znala da je upravo ona njezina najveća tajna…
Svilena maturalna haljina i bakini koraci
Te večeri, samo tjedan dana prije maturalne zabave, Magdalena je zaspala, kao nemirna princeza koju za nekoliko dana čeka veliki događaj. Krevet joj je te noći bio sve prije nego udoban. Pun mjesec ju je izluđivao, a sve je mirisalo na kišu. Pritisak u zraku natjerao ju je da prozor ostavi otvoren. Kroz san je osjetila prodornu svjetlost, zavjese su lelujale, a onda kao da je sve utihnulo. To je zapravo utonula u duboki san, a baka je tihim koracima prilazila njezinom krevetu. Sjena žene bacila je tamni zastor na njezin jastuk. Kao da je ugasila veliki mjesec koji ju je sputavao na putu do njezinih snova.
Katarina
Starica, visoka i vitka, sa visoko podignutom gospodskom frizurom, manira naučenih kod muževe ugledne gradske krojačke obitelji, te noći izrazito se loše osjećala. Gledajući na tren sašivenu maturalnu haljinu svoje unuke, a zatim u svoje ruke i tako ispočetka, u njoj je kao mladi mošt vrila njezina duša, uglađena izvana i duboko ranjena iznutra. Život ju je nagrađivao i kažnjavao, ali nikada ispunio njezino srce. Praznine koje su nastajale od rane mladosti do ove večeri, nitko više nije mogao ispuniti. Imala je ovo dijete svojega pokojnoga djeteta. Zlato i srebro svih gradskih zlatarnica. Još samo da je isprati na životni put, a onda je njezina misija završena. Kleknula je ispred kreveta i ruku ispružila prema haljini. Maturalna haljina… ružičasta, nevina i nježna. Jednom je isto takvu pokidala na komadiće. S haljinom, u komadiće se rasula njezina mladost… koju je sakrila krinkom dobre udaje. Nije krivila nikoga jer zaručnički prsten, bogati je krojač Nikola na njezinu ruku stavio mjesec dana prije maturalne večeri, a vjenčani, mjesec dana kasnije.
Tamo negdje, između zaruka i svadbe, jedne tople lipanjske noći… pripala je drugome. Jednu noć. Samo jednu maturalnu noć. A zatim se udala u bogatu obitelj. Bila je dobra supruga čovjeku kojemu se obećala. Unatoč svemu, nikada nije oprostila onome koji ju je iskoristio i zauvijek otišao iz njezinog života. To je bila njezina tajna, koju je znala samo ona i koju je isplakala tisuću puta. Ljubav na prvi pogled oduvijek je bila ona zbog koje se pomiču planine i putuje na druge kontinente. Katarina nije učinila ništa od toga. Jedino, nikada nije oprostila izdaju. Pomisao da ju je iskoristio. Ovu laž ili istinu, nebitno je sada, koju i pravi muškarci teško izgovaraju. Žene je, u svakom slučaju, vole čuti.
– Ti si žena mog života. Sada znam da bar nešto ima smisao. Ako ja nisam imao djetinjstvo, bar će ga moja djeca imati… – šapnuo joj je na uho. – Ti ćeš mi roditi dijete. – Tako je rekao. I tiho, sasvim tiho i tužno joj saopćio da mu je otac umro prije godinu dana. Da je želio postati liječnik. Ali, da mora… nije razumjela što dalje mora… njegove želje zamijenili su poljupci. I otišao je.
Dogovorili su se da se nađu sutradan, da mu treba vremena da joj sve ispriča. Dao joj je svoju adresu. Zamolio je da dođe. Želio je da vidi gdje i kako živi. Vinko. Tako mu je bilo ime. Vinko je stanovao na drugom kraju grada. Bijedu i siromaštvo je prešutio. Potom ju je opet ljubio ispod breze koja je upravo malim listićima prolistala. Pokupio je travke sa njezine haljine i ljubio joj koljena, bedra, grudi i crnu kosu. On je nju ljubio, a ona je plakala. Satima kasnije vratili su se u hotel koji se polako počeo prazniti. Vinko je bio dvije godine stariji od nje. Dečki su podupirali šank, a cure više nisu marile za svoj izgled. Vinko je prišao glazbenicima. Poveo je Katarinu na podij.
– Još jedan ples ti zapleši… kroz divnu noć plove sni… – odjekivalo je polupraznom salom…
Katarina je, prisjećajući se, opet zajecala klečeći ispred maturalne haljine svoje unuke Magdalene. Tada nije, ali sada je znala da je to zaista bio njezin i Vinkov prvi i posljednji ples.
Ulica Rade Končara broj 24
Žena između četrdeset i pedeset godina sjedila je na klupi, moglo bi se reći… zajedničko dobrosusjedskoj, napravljenoj u dvorištu od nekoliko dasaka, točno na međi. Pozorno ju je pratila bez riječi. Katarina je još jednom pogledala u papirić.
– Vinko više ne stanuje ovdje. A što ćeš, dijete je dobilo priliku. Napatio se on u ovoj kući. Oduvijek sam se čudila kako je samo izdržao. Šteta što je prekinuo studij. Stari mu je riknuo prošle zime, a stara one jeseni kad sam se ja doselila. Znam godinu, ali jebate, tko bi pamtio sve u životu… – neuredna žena je počela štucati i Katarini je odmah sve postalo jasno.
Ali… ne bi Vinko lagao. Iskoristio je i nestao… samo tako, najednom, pojavio se kao bljesak munje i utihnuo. Ovo je njegov roditeljski dom. Ne može, a da se ne vrati, Katarina je sama sebe uvjeravala da joj nije lagao. Da riječi koje je izgovarao nisu izdaja. Da ova neuredna trošna kuća nije prolazna stanica. Vinkooooo !!! – vriskala je iznutra u sebi i zurila u vrata.
-Mala, hoćeš li ući? Otključam ti ja. Imaš dinar? – brojila je stara sitniš i stisnula lijevo oko ispod kojeg joj se dimila cigareta. Noge je raširila kao nogometaš dok sjedečki na travi veže vezicu kopačke. Valjda je tako sjedila iz navike. Pokazivala je naborana stegna, ali uopće nije marila. Imala je važniji problem. Skupiti dovoljno love za kutiju cigareta. Katarina je iz džepa izvadila sav sitniš kojim je željela platiti sladoled, a novac joj je kroz raširene prste zveckajući padao na prag kuće.
Katarina se vrati u stvarnost. Davno je to bilo. Vinko je nikada nije potražio, nikada joj nije pisao. Bio je bio lažov nad lažovima. Nije ni čudo, s obzirom među kakvim je ljudima živio i u kakvoj je bijedi odrastao. Dan prije vjenčanja sa Nikolom, prisjetila se Katarina, još jednom je svratila u njegovu ulicu. U njegovo dvorište obraslo travom. Ispred zaključanih vrata sjedio je tigrasti mačak. Sagnula se i pomilovala ga. Ponadala se.
– Rekla sam ti da se Vinko neće vratiti. Čula sam da je velika grupa mladića otputovala u Austriju, smjestili su ih u logore za emigrante, a dalje dragi Bog zna. Spominjali su Australiju i Južnu Ameriku. Ali meni ti je svejedno. Ako bude sit, neka mu je sa srećom. Nisam slušala detalje jer ja ne mrdam odavde. Imaš koji dinar?
Uzmi Peru, njegov je, ne može jesti travu i piti kišnicu – doviknula je ona ista žena.
Mačak Pero živio je još osam godina. Uginuo je na dan kad je njezina kćerkica Vinka krenula u prvi razred. Muž Nikola za tu je prigodu kćerkici sašio novu odoricu. Vinka je bila nježna poput princeze, tatina miljenica.
Dobro nam došao, Mark
Visoki tamnoputi muškarac snažno je zagrlio plavokosog mladića koji ga sačekao u zagrebačkoj zračnoj luci. Na tečnom hrvatskom, ali sa stranim naglaskom obratio mu se:
– Moram priznati da sam uzbuđen. Ne volim baš duge letove avionom. Zamorno je i ovo nevrijeme ne čini putovanje ugodnim. Dobro ti jutro, Martine.
– Jutro, Mark! Konačno da se i to desi. Da se upoznamo i u živo. Moramo uzeti stvari pa kidamo. Baka Barbara jedva čeka da te upozna.
– Kad teta Barbara ne voli kompjutere. Mogla me već vidjeti. Kako je ona?
– Što da ti kažem? Ponekad bolesna, ponekad priča sto na sat. Uglavnom puna savjeta kako da postanem dobar i pametan kad odrastem. Nadam se da ujak Vinko nije takav – nasmijao se Martin.
– Ah, pusti. On stalno sanja o unucima. Obično, kad ljudi imaju nesretno djetinjstvo, boje se za svoje potomke. Ali to je razumljivo. Bilo bi zabrinjavajuće da nije tako. Da se njega pita, ja bih već bio oženjen, a on djed četvero unučadi. Otkad mi je umrla majka i otkad sam se preselio k njemu malo se smirio s tim potomstvom. Znaš, nikad se nisu vjenčali, ali ponašao se kao otac – obojica su se nasmijala na Markove riječi.
U centru grada sjeli su na terasu jednoga kafića, a sunce je stvaralo ugodnu atmosferu. Nebo se razvedrilo.
Vinkovi snovi o perecim i sestra Barbara
Život je baš čudan. Vinko Lovrić nije se mirio sa činjenicom da nikad više neće vidjeti svoju majku. Australija je ispunila sve njegove materijalne želje, pa je posredstvom privatnog istražitelja pronašao sestru, ali majka je nažalost, već umrla. Vinkova sestra Barbara je imala obitelj i bila je istovremeno sretna i šokirana kad joj se javio brat. Majka joj je za života ispričala zašto je morala otići, zašto je ostavila sina, zašto se ne može vratiti. Otac za kćerku Barbaru nikada nije saznao. Majka je tek mjesec dana bila trudna.
Ni sama još nije znala. Uostalom, poživio je otac još desetak godina, a onda ga alkohol dokrajčio. U trenutku kada je majka pobjegla pred sjekirom, po sina se nije mogla vratiti. Nekim čudom, Vinko se bojao neizvjesnosti i s njom bježati u nepoznato. Socijalne radnice u dva su ga navrata smjestile u dom jedne starije žene, ali on se uvijek vraćao kući. Za majkom je plakao mjesecima, a onda je mladićevo srce jednostavno otupjelo. Živio je iz dana u dan. Preživljavao, bolje rečeno. I borio se postati dobar čovjek. Godinama kasnije kad je živio u Australiji, vraćali su mu se snovi u kojima krade perece sa police u pekari. Pekla ga savjest, jer u životu je krao samo hranu da ne umre od gladi.
Tko je vlasnik neuređenoga dvorišta?
U dvorište stare kuće u predgrađu nitko nije navraćao. Osim Katarine. Kriomice, da nitko ne sazna. Čak ni susjeda pušačica nije više tu živjela. Kćerka ju je odvela k sebi na selo. Grad je tražio vlasnike neuređenoga dvorišta i trag ih je doveo do podataka o pokojnoj Vinkovoj majci i sestri. Gospođa Barbara počela je održavati bratovo i svoje dvorište. Najmlađi Barbarin sin Martin pokojnoj je baki obećao da će doseliti u grad i u dvorištu stare sagraditi veliku novu kuću. Baka je umrla sa suzama u očima i sa imenom sina Vinka na usnama.
Vinko je bio i više nego presretan kada je saznao da ima sestru. Znao je da ga majka napustila i ostavila pijanom ocu, ali da je bila trudna, to nije znao. Nakon odlaska, nikada je više nije vidio. Bio je svjestan, ona odlazi bez dinara u džepu, a otac je ipak nadničario. Sve dok nije obolio. Da je bilo novaca za lijekove, možda bi preživio. Vinka je to još i danas kopkalo. U ime svojega siromaštva, danas je spašavao mnoge živote. Svaki put kad je čuo i čuje pacijentovo zapomaganje, misli ga odvedu u trošnu starinsku kuću. U njoj je otac umro u znoju i bolovima.
Magdalena u jutarnjoj šetnji
Nakon što ju je prethodne večeri Magdalenina maturalna haljina potresno vratila u prošlost, Katarina je tu noć vrlo loše spavala. Magdalena je ujutro prpošno ustala i spremala se u pekaru. Usput je u knjižnicu namjeravala vratiti posuđene knjige. I to bi bilo to. Kraj godine. Rastegnula se i u piđami izašla na veliki balkon. Pogledala je prema nebu. Jedan jedini bijeli oblačak bio je oblikovan u malo srce. Malo bijelo srce na prostranom plavetnilu. Osjećala se raspoloženom i sretnom. Nije ni slutila kakve borbe baka Katarina vodi sama sa sobom. Za dva dana biti će godišnjica Vinkine smrti. Za četiri dana Magdalenina maturalna večer.
Zbog događaja koji su slijedili Katarinine grudi pritiskao je veliki teški kamen. Nek’ samo preživi ovih tjedan dana, a onda će odmarati dugo toplo ljeto. Muž Nikola kćerku Vinku nikada nije prebolio. Kad je Vinka rekla da je trudna, ali da je njezin mladić pred ženidbom s drugom, nitko nije ni trenutka razmišljao o pobačaju. Djecu su smatrali velikim bogatstvom. Ali Vinka je još kratko vrijeme pomagala u radnji i salonu. Teško je na svijet donijela Magdalenu. U svojem djetetu uživala je osam dana. Potom je dobila visoku temperaturu i pala u komu. Iz rodilišta su donijeli samo djevojčicu. Njezina majka, dugokosa jedinica Vinka ostavila im je sebe u malom nježnom biću. Jedino što još za ovu ženu ima vrijednost i smisao. Magdalena je svaki otkucaj bakinog srca i njezin život.
Katarina, tko je otac naše Vinke?
Otac Nikola je nakon Vinkine smrti postao sasvim drugi čovjek. Šutljiv, samozatajan i nekako blijed. Katarina je primijetila da povremeno kriomice uzme tabletu protiv bolova i nastavlja sa poslom. To se nastavljalo mjesecima, a onda je Katarina odlučila prekinuti tu agoniju.
– Nikola, ne misliš li da je vrijeme da te pregleda liječnik i da obaviš potrebne pretrage. Ne možemo više tako. Ni meni nije lako. Ali, moramo misliti na Magdalenu. Pa ona je krv naše krvi. Pogledaj je. Što će biti s njom ako nam se što dogodi.
-Nisam ti htio biti teret, ali meni je jako loše. Mislim da s prostatom nešto nije u redu. Već tri mjeseca trpim bolove u donjem dijelu tijela. Postaje sve gore i gore.
Nikola je odmah po liječničkom pregledu ostao u bolnici. Morao je obaviti niz pretraga. Jedan od nalaza pokazivao je da nikada nije mogao postati otac. Liječnik se nehotice našalio i rekao mu da su sretni muškarci koji ne mogu začeti djecu.
Ako ništa drugo, bar se ne pitaju čija su djeca. Nasmijao se da ga oraspoloži, ali Nikola je doživio veliki stres. Ako on nije mogao imati djecu sa svojom ženom, tko je onda otac njihove pokojne Vinke? Od stresa je počeo povraćati i izgubio svijest. Svim silama se trudio ostati budan da dočeka Katarinu i sazna pravu istinu. Toga dana Katarina se točno u tri sata, kada započinju posjete, vozila liftom na treći kat bolnice gdje je ležao Nikola. Deset do tri Nikola se opet onesvijestio.
Ovaj put izdahnuo je na liječnikovim rukama. Zauvijek je sklopio oči samo minutu dvije prije nego je Katarina otvorila vrata bolničke sobe.
Prekrasna Magdalena u Markovim očima
Magdalena je na rolama lagano klizila stazom kroz park kad je začula svoje ime. Preko puta prometne ulice, ispod starog kestena na terasi kafića ugledala je Martina kako sa nepoznatim prijateljem ispija jutarnju kavu.
– Magdalena !!! – čulo se još jednom i ona se potpuno zaustavi. Martin je bio njezin dragi prijatelj iz razreda. Oboje su željeli studirati medicinu. Pozvao ju je da im se pridruži. Magdalena je komično slijegala ramenima jer promet je bio vrlo gust, pa je morala dvadesetak metara dalje do pješačkog prijelaza. Kad je otišla do pješačkog kako bi mogla prijeći cestu i pridružiti im se, Mark se nasmiješio.
– Martine, razmislio sam. Idem s tobom na maturalnu večer.
– Dopada ti se Magdalena.
– Srce mi jako lupa, jel’ to znači da mi se nešto desilo? – šalio se Mark.
– Sredi se malo, evo je, dolazi… Magdalena, pozdrav. Sjedni malo s nama. Muško društvo je samo muško društvo. Monotono, što ćeš. Ovo je Mark, sin mojega ujaka. Upravo je stigao avionom u zračnu luku. Oporavljamo se. On od napornoga putovanja, ja od jučerašnjeg turnira – primaknuo joj je stolicu i rukom pokazao prema Marku. Mark je ustao, nježno joj stisnuo ruku i pogledao je u oči.
– Počašćen sam, Magdalena. Gledam tvoje oči, na trenutak kao da gledam Vinkove. Oprosti, malo me odvela beznačajna slučajnost… Nije moguće da ću ovdje sretati ovako lijepe žene. Šalim se. Ali kompliment mi je na mjestu – šalio se i dalje Mark.
– Samo se ti šali. Bolje i to nego da se ljutiš – Magdalena je prihvatila šalu.
– Dakle, Mark – oglasio se Martin – Magdalena i ja bili smo najljepši eksponati u našem razredu. – Doduše, ona, pa zatim ja – ispravio se.
– Zato smo odlučili zajedno studirati medicinu ako nam uspije.
– Njoj hoće, a za tebe i nisam baš siguran – prihvatio je šalu Mark. – Ako se što izjalovi, znaš da ti ni ja, a ni ujak Vinko nećemo oprostiti. Zato, dragi moj, odmori, pa zapni.
Magdalena je promatrala Marka, a srce joj je tuklo kao ludo. Da, Mark je imao oko trideset godina, ali čim ga ugledala, znala je… uh, pogledala je u stranu i lupila se po čelu.
– Oprostite, moram ići, već sam baki morala kupiti tablete. Glavobolja je rastura. Neću kavu, hvala. Mark, bilo mi je… drago. Martine, vidimo se na maturalnoj. Adio… – izgubila se u trenu, ostavljajući ih zbunjene. Ali Mark je ipak znao da je mladoj dami, gledajući ga, srce zaigralo.
Zaista, srce joj je zaigralo
– Baka Keti ? – rekla je tiho Magdalena, prebirući žlicom po tanjuru
– Molim, zlato. Moram priznati da glava popušta. Hvala ti što uvijek otrčiš obaviti što god mi je potrebno.
– Bakice? – ponovila je Magdalena kao da je prečula njezine riječi
– Molim, zlato, reci. Znam, postala si uzbuđena zbog maturalne večeri – starica nije ni slutila pravi razlog njezinog nemira. Logički je nagađala.
– Bakice, bojim se da me nećeš razumjeti – polako je izgovorila djevojka
– Ne plaši me dijete, što ti se dogodilo? Odustala si od medicine?
Nešto treće, četvrto, peto? Da čujem. Uostalom, život je pred tobom, sve ćemo probleme rješavati zajedno.
– Bakice, jučer… srela sam Martina i…
– Pa Martin je bio kod nas mnogo puta… je li on odustao od medicine?
– Bako Katarina, ja sam se zaljubila.
Katarini je pala žlica u tanjur i osjetila je vrtoglavicu.
– Pričaš kao da će netko umrijeti zbog toga. Znači, želiš mi reći da se ti i Martin volite.
Ne… – polako je rekla Magdalena – mislim da ti moram ispričati sve redom. Od početka do kraja. Znaš i sama da jedino tebi vjerujem. Ti ćeš mi pomoći…
Magdalena voli Vinkovog sina?!
Ne, moram to spriječiti – grozničavo je razmišljala Katarina. Ovo se ne dešava njoj… prekrila je rukama lice i pred očima joj se počeo odmotavati film, svi likovi, epizode patnja, bolesti, strepnje, neostvarene želje… vrhunac svega bilo je saznaje da se ime Vinko pojavljuje sada, u neko vrijeme koje se sudbinski poklapa sa njihovim mladenačkim događajima, što joj život opet zadaje udarce koje ne zavrjeđuje. Mora to spriječiti! Nakon što je saznala da je pokojna Vinka njihova zajednička kćerka, Magdalena jednostavno ne smije blizu tog mladog čovjeka! Ako je istina sve što joj je Magdalena ispričala, zaljubila se u svoga vlastitog brata… pred očima joj se počelo mračiti i izgubila je svijest.
Katarina se probudila u bolnici, na sreću, predinfarktno stanje polako se smirivalo, u ušima joj je još jedino odjekivala sirena Hitne pomoći.
Ono što je Magdalenu najviše zbunjivalo, baka je u košmarnom stanju zvala Vinka, čovjeka kojega joj je ona samo jednom spomenula, a kojeg je izvukla iz priče sa zajedničke kave sa Martinom i Markom. Uhvatila se za glavu, a zatim dlanovima prekrila lice. Bolnički hodnik postao joj je tijesan, stvari nejasne, emocije nedefinirane.
Iz sobe je izašao liječnik koji se nasmiješio i rekao joj neka u miru krene kući. Da se bakino stanje potpuno vratilo u njezinu uobičajenu normalu, ali da sada više nema potrebe ulaziti i uznemiravati je. Doživjela je stres, ali da nema posljedica. Od dobrih vijesti, liječnika je od veselja zagrlila i istrčala iz bolnice. Onako u trku, javila se Martinu i rekla mu da je baka završila u bolnici. Jedino se njemu još mogla izjadati.
Bakino veselje zbog maturalne večeri
Na dan maturalne večeri, Magdaleni za vrijeme posjeta baki uopće nije bilo jasno njezino radosno čavrljanje. Starica je bila raspoložena i žalila što joj neće moći pomoći oko oblačenja. Magdalena je u nekoliko navrata napomenula da će razmisliti hoće li uopće ići, ali baka je insistirala. Obje su znale da će baka za koji dan kući i da je sve u redu. Magdaleni se raspoloženje vratilo i odjednom se opet počela radovati životu.
Jedino, čudilo ju je što od Martina nema ni traga ni glasa. Na tren se pobojala da se i u njegovoj obitelji štogod loše ne događa. To bi onda zaista bilo previše. Još prije mjesec dana dogovorili su se da će na zabavu zajedno. Martin joj se javio da se nakupilo obiteljskih obaveza, ali da dogovor oko svega stoji. Na Marka nije zaboravila i nadala se da će ga svakako sresti. Stalno joj je bio u mislima.
Maturalna večer i večer ljubavi
Markov automobil zaustavio se ispred Magdalenine kuće točno u zakazano vrijeme. Magdalena se još jednom pogledala u ogledalo. Bila je zadovoljna bakinim remek djelom. I sobom. Općenito, radovala se što će nakon maturalne zabave započeti novo razdoblje njezinog života. Ali, povijest se zaista jednim dijelom ponovila. Za upravljačem je sjedio Mark. Ona se namjerno pridružila Martinu na stražnjem sjedalu.
Koliko god se borila protiv osjećaja, bila je sigurna da je Mark sve što želi. Maturalna zabava imala je sada svoj smisao. U automobilu su se izmiješali skupocjeni mirisi. Emocije su bile gotovo opipljive. Večer od početka vrlo zabavna i vesela. Nakon nekoliko sati svi su se već grlili i ljubili, prisjećali satova iz školskih klupa, profesorovih navika, svojih ispada… prošla je ponoć, svi su pozirali na zajedničkim fotografijama. Mark se odavno nije toliko smijao, a Martinu je prepustio da se sa
Magdalenom veseli i pleše do besvijesti sa svim curama. U jedno doba noći, Magdalena je poželjela još nekoliko sati provesti sa Markom. Nezamislivo joj je bilo da on već sutradan ode, a zatim tko zna…
Ljubi me, ljubi…
– A, neee, dragi moj. Ja ću među posljednjima. Ti lijepo Magdalenicu odvezi do njezinog praga, a mene pusti da živim – bio je odlučan Martin. Martin nije popio ni kap alkohola, jer ga nije podnosio, ali bio je zaista veseo i rasplesan.
– Hajdemo, princezo. Već ste se svi toliko naljubili da se međusobne ni ne poznajete – rekao je Mark. Polako su uzeli svoje stvari, ali nitko više nije obraćao pažnju na to, tko dolazi, a tko odlazi.
– Mark … zašto si cijelu noć bio tako ozbiljan? – pitala je Magdalena svojega vozača koji se usredotočio na vožnju.
– Vjerojatno me muči vremenska razlika, nikako da se ovih dana naviknem. Prešutio joj je da je s Martinom prijašnjeg dana posjetio njezinu baku u bolnici, prešutio je cijelu priču koju je čuo od te drage žene, prešutio joj je obećanje koje je dao baki, prešutio je sve što bi joj moglo pokvariti njezinu maturalnu večer. Međutim, od svega što je čuo, njemu je bila najvažnija činjenica što nije Vinkov sin, već sin iz prvog braka Vinkove nevjenčane supruge. Ali nadao se da je pred Magdalenom i pred njim dovoljno vremena da do kraja poslože taj začarani mozaik.
K vragu s obećanjem
– Uđimo, Mark. Skuhat ću nam jutarnju kavu.
– Umorni smo, princezo. Možda sutra?
– Ne. Sada. Naravno, ako želiš – rekla je pomalo uvrijeđeno
– Želim, Magdalena…
Kad je Magdalena izula cipele, shvatila je koliko je umorna, puna mirisa, od dima, hrane, mješavine parfema, dodira i prolivenog pića.
Mark se zavalio u fotelju i promatrao je. On nije otplesao tu večer ni jedan ples. Namjerno nije želio da ga atmosfera ponese.
Legla je na krevet.
– Pridružite mi se, doktore – našalila se.
– Samo se ti namjesti i spavaj. Ja se ne mogu pomaknuti – slagao je. Ali Magdalena je ustala i svukla svoju haljinu. Prišla mu je i stala ispred njega. Pomislio je da će popucati po šavovima.
– Nagni se naprijed – rekla je. Dotaknula mu je usne svojim vrelim usnama koje su se otvarale tražeći njegov jezik. Uzvratio joj je.
– Sada se svuci i legni pored mene. Želim da odspavamo zajedno. I da znaš da imaš posla s pametnom djevojkom. Odmorit ćemo se. Ujutro otuširati. Nakon toga ćemo odlučiti koliko se želimo. Ili koliko smo u zabludi – rekla je
– Pametne djevojke se namjerno ne svlače pred muškarcem. Ali ti to činiš namjerno. Imaš pravo. Danas su moderna vremena, a ja sam već u godinama…- pokušao je sve okrenuti na šalu.
– Nikad nisam vodila ljubav… – tiho je rekla. On je šutio. Znao je to.
– Mark, jesi li slobodan? Martin kaže… – započela je
-Martin nema pojma. Ja sam zauzeti čovjek. Potpuno zauzet. Čim sam te ugledao. A sada idemo pod tuš. A dalje nemam pojma. Budući da si nas ovako pošteno razbudila, neka i dalje bude kako želiš. Sve. Sve neka bude po tvome. Uostalom, što će mi život bez tebe? Otkopčaj mi košulju i remen. Navikni se, princezo. Zar ti nisam još prvim pogledom rekao da ćeš biti samo moja?
