Ustajanje u 6:30. Sljedećih deset minuta slijedi nagovaranje same sebe da se moram dići i moram ići na posao. U protivnom ću skapavati od gladi negdje pod mostom bez krova nad glavom. U mojoj blizini nigdje nema mosta pa ću morati prilično daleko pješačiti do nadvožnjaka u Čakovcu. A to mi se nekak baš i neće.
Slijedi kupaona i kupaonske dužnosti, bez brige poštedit ću vas detalja, oblačenje i ostala čudesa koje će od mene napraviti ženu pristojnu i dostojnu vanjskog svijeta.
Jedna od jutarnjih rutina je i dizanje roleta, puštanje jutarnjeg sunca da obasja veliki benjamin koji tada može u miru Božjem provoditi fotosintezu i opskrbiti kisikom bar mali kutak svijeta. Zapamtite – šuma čuva Zemljin dah…da jesam ekološki osvještena persona, ne kupujem plastične vrećice, imam platnenu na peseke i kokoši, ne bacam opuške u makiju kad ljetujem na moru, sortiram smeće i ne špricam muhe “Rapidom” već imam mrežicu na vratima i prozorima 😀
A prošlog četvrtka moj prvi kontakt sa svijetom i jutarnjim suncem je pošemerila Đurđina guzica koja je virila iz susjedine kante za smeće. Znam da je Đurđa jer u košarici svog Rogovca uvijek ima nabolje stvari kao na primjer slonovu nogu koju sam joj skoro jednom maznula… samo da nije bilo njezine kćerkice.
Oko kante – susjedina jučerašnja večera, listovi salate, stare novine i nekoliko crnih vreća za smeće. I eto Đurđe nateže najlonke boje kože na ruku da vidi da li su tako jako pukle i gdje je rupa. Rupa je na prstima, nema veze, stavlja ih u svoju košaricu. I sad bih mogla rastegnuti o jadnoj Đurđi i njoj sličnima, nemoćnima, prokletoj politici, ekonomskoj situaciji i svemu tome, ali Bože dragi kak me pogodila u nerv.
“Đurđa dobro jutro! Sve buš to vratila u kantu, zar ne?” – derem se sa prozora preko ceste da me čuje, shvati da se ne zajebavam i da se ne približava mojoj kanti.
“Dobro jutro! Kak ste? Dobro? Joj kak ste mi lepi denes od jutra..pa znate da budem, ostavila mi je Štefka nešt, prošli tjeden mi je još rekla pa nebrem najti.Bez brige, sve bum ja to pospremila. Dok se bute ženila nejte pozabiti na mene…i Bog vas blagoslovi.” – veselo se nasmije kao i uvijek, ta žena je uvijek nasmijana, mahne i opet zaroni u kantu.
Nit pet nit šest, odbežala sam kak gazela prek stepe do svoje kante i zaronila u nju prije nek Đurđa doleprša do nje. Najnormalnije je dok nešto skrivamo, sakrijemo to na dno ormara, ladice ili recimo kante za smeće. Izvadila sam sve što sam mogla rukama, joj da barem kupujem plastične vreće sad mi se ne bi cijedio truli paradajz niz ruku i rukav nove bijele košulje koju sam kupila na dvije rate. I ugledala sam blago, tako dobro skriveno, omotano u kuhinjsku krpu na jagode. Ali nikak do njega, kanta je preduboka, a ja premala.
“Đurđa ne diraj moju kantu jooošššš!” – derem se dok bježim po stolac da lakše uđem u kantu. Hop na stolac, jednom nogom u kantu i izvadim taj mali zavežljaj, meni tako bitan, dragocijen i tajan. Tu je, tu u mojim rukama i ničijim više.
Razmotam krpu i eto ga, moj ružičasti, pokvareni, ali dobrostojeći… Brad Pitt. Nema šanse da ga Đurđa uzme ili nedaj Bože ostavi i zaboravi vratiti u kantu ili ga ostaviti na vrhu smeća u kanti otvorenog ili zatvorenog poklopca, pa umrla bi od srama!
“Jaaaj gospođa, pa ak si sami nebrete pomoći, tam pri meni v naselju ima slobodnih i poštenih dečki kolko očete, sam mi rečite reč!” – primila me Đurđa tak suosjećajno za ruku, gotovo da sam joj vidjela suze u očima.
“Ne, ne, ja…ovaj… mislim… nije tak kak si misliš… mislim…joj…” – ne znam kak se uspjela došuljati do mene, ali uglavom stajale smo svaka sa svojim ulovom kod moje kante za smeće, ona sa povehjenim smežuranim mrkvama, a ja sa svojim tvrdim pokvarenim… ahh, da…
I tak smo se pogledavale bez riječi par sekundi, malo sam buljila u žvakaču zaljepljenu tlakovce, malo u njezin zlatni očnjak, ona u ljubičastim kroksama na zmazane ivančice, ja u bež cipelkama na petu, jedna bež, druga prašnata i namazana paradajzom i malo nam je bilo neugodno i tak. Preživjela sam. Jedva. Malo sam htjela kaj me pogodi munja s vedra neba, ali ništ s toga.
Zamotala sam ga natrag u krpu, dela pod pazuh i rekla da ve sad moram ići na posao i da mi se strašno žuri jer sam ja jedna jako zaposlena žena i nemam ve baš sad vremena za ćaskanje kod kante za smeće. U retrovizoru sam je vidjela kako posprema moje smeće natrag u kantu kad ja očito nisam.
Na posao sam došla smrdeča kak vulični pes po najvećoj vrućini, zmazana po rukama sa crnim i svakakvim još farbama pod noktima natural weiss obojenima pa je izgledalo onak baš totalno seljački, bez tobice, novčanika, vozačke, mobitela.
Ništ zato, bitno da sam si na prvo sjedalo dela Brad Pitta zamotanoga u kuhinjsku krpu na jagode.
