Brigičine brige: Kada žena odluči obaviti muški posao

Dugo iščekivano preseljenje je napokon stiglo. Nakon godina podstanarstva u podkrovlju napokon sam preselila u prostore gdje ne zvekam glavom o zidove kosina i čekam znakove potresa mozga nakon toga. Uzbuđenje je golemo, jer ipak mjenjati stan za kuću nije mala stvar.

Žustro sam se primila svega, guglam, prikupljam informacije, gledam slike. Uređenje interijera mi je prioritet prije svega, spavanja, jedenja, posla, a Mirjana Mikulec je postala skoro pa vođa moje vlastite sekte u koju sam, htio on to ili ne, uključila i Hausmajstora.

Moram priznati da mi nije nešto preteško kad imam njega pored sebe pa ispunjava sve moje hirove, po tri put seli isti ormar s jednog zida na drugi, buši rupe, pa ih krpa, skida lustere sa plafona pa stavlja nove, postavlja “soraundove” i sve ostale tehnološke full moderne bedastoće po kući koje sam sigurna da trebam imati, ali ne i nužno znati koristiti… i tako u krug.

Tko bi rekao da taj čovjek ima tako debele žice. Ovaj tjedan je nešto bolestan, a meni se totalno žuri i nema šanse da “gradilište” stoji pa sam odlučila neke “muške poslove” preuzeti na sebe.

Prvi zadatak mi je bio naručiti stolare za zamjenu dotrajalih dasaka na krovu garaže koji nam gleda na prekrasnu terasu na kojoj ću imati vertikalni i horizontalni vrt, a tako mi svega i travu. Kako će ona rasti iz pločica samo dragi Bog zna, ali se previše ne zabrinjavam pošto mi je šogor magistar povrtlarstva, cvjećarstva i uređenja exterijera, a znam da je učio na fakultetu (tak bar tvrdi) pa sad može dokazati svo svoje znanje i meni i mojoj mami, njegovoj punici. Priznam, namjerno je spomenem bar tri puta u našim razgovorima, da ne zaboravi s kim ima posla.

Greška broj jedan – bila sam presamouvjerena kad sam mislila da ja to mogu bez muke i nisam pažljivo slušala Hausmajstora, jer kao prvo i osnovno nisam zapamtila je l’ mi treba daska ili letva. Mislim pa gdje je razlika? Narezano drvo je drvo, daska, letva.

Kolegica s posla mi je tvrdila da google ne razumije doljanski i da ne mogu upisati leetva, jer književni naziv za leetvu je daska. Ipak, žena je iz grada pa valjda zna. I tu je nastala cijela diskusija, jer mi je google sva tri dana istraživanja prikazivao rezultate i za dasku i za letvu.

U raspravu se onda uključila i treća kolegica koja je kao starija stoga i pametnija jednostavno nazvala tvornicu za izradu drvene građe…u Gorskom Kotaru. Jer ako Gorani ne znaju, onda ne zna nitko. Nakon što smo prebrodili prvu barijeru – jezičnu, uspjele smo saznati da mi treba daska.

Do stolara sam došla cijela pametna i kao žena koja zna što želi, a želi dasku i to drvenu, uslijedilo je nekoliko desetaka pitanja – gdje na krovu, ispod crijepa, rog krova, koje dimenzije, koju vrstu drva želim? Dobila sam laganu vrtoglavicu, primila ga za rukav, dovukla do sebe doma i po domaćem pokazala prstom. Naučila sam da su daska i letva dvije različite stvari, a stvar je u dimenzijama. Hausmajtoru sam naravno rekla da obavila sve ko od šale.

Drugi zadatak mi je bio kupiti sve potrebno za adaptaciju vanjskog zida od garaže koji gleda na tu istu terasu da izgleda lijepo, uredno, novo i Indizajnovski. Ponijela sam spisak koji mi je Hausmajstor sastavio. Nijedna imenica na spisku mi nije bila poznata. Pitao me da li trebam navigaciju. Piff, naravno da daa, ali sam ipak uvrijeđeno odmahnula glavom. Na vrh spiska mi je napisao u koju trgovinu trebam ići, i gdje se ta ista nalazi, jer u Luminiju neću od toga ništ naći. Malo sam bila zatečena jer sam cijelo vrijeme mislila da se u tom dotičnom centru u Čakovcu prodaje stočna hrana. Polako sumnjam da mi može čitati misli. End aj dont lakj it.

Greška druga – samoinicijativno odabrana ruta putovanja, a ne ona preporučena. Jer ono što je bliže, jednostavnije i ljepše, ne mora nužno značiti i da je bolje. Kad sam šokirana tupo blejila u puknutu prvu gumu na autu, kao valovi mora koji udaraju u kamenu stijenu, udarale su mi Hausmajstorove riječi u glavi – “nemoj tom ulicom, radovi su u tijeku, cesta je zakrčena i mogla bi naletjeti na nešto.” I jesam. Na nešto metalno što je sada u mojoj gumi, a zraka koji bi trebao biti u njoj nema.

Naravno, cmizdeći sam ga nazvala da mi je pukla guma i da ne znam broj vučne službe i kako ću sad doma, a sprema se nevrijeme sa puno suza između svake riječi. Ako ću plakati, možda me zaboravi špotati. Vjerujte, nije zaboravio. Pokunjeno sam sjela u auto koji je otužno visio na jednu stranu, prazna guma je klopotala, a tanki bijeli trag metala urezan u tamni asfalt je govorio da me porazila sudbina. Nije mi dala da odem do trgovine stočne hrane i probam kupiti 15 kubika betona za zid garaže od 15 kvadrata. Možda je i bolje tako.

Poslao je prijatelja mehaničara da mi zamijeni gumu. I opet pitanja. Imaš li rezervnu gumu u autu? Pa valjda imam, ne znam, od kad sam kupila auto, što ima unutra ima, nisam ništ koristila, nedaj Bože dirala. Imaš dizalicu, je l’ guma puna ili prazna.

Beee, neee znaaam, nek uzmeee sve što misli da mi trebaaa. Histerija mi je bila u punom cvatu i zanosu, nikad nisam sama ni gorivo u auto natočila, a kamo li što drugo. Auti su muška stvar i nimalo me ne zanimaju. I ključem otvaram gepek jer ne znam gdje mi je ona ručica za otvaranje gepeka.

Mehaničar je cijelu stvar riješio za manje od 10 minuta. Bio je pun mudrolija, ko bi ga rekel. Kaže on da bi se ko žensko sa puknutom gumom morala snaći, kaj ništ ne gledim filmove, imam ono minjaka (nosila sam traperice taj dan), izbacim noge, malo pokažem haltere (obula sam dvije različite čarape, ali ih nisam skidala jer bi mi to donijelo nesreću), zaustavim prolaznika ili kakšega radnika pa se lijepo zavodljivo nasmijem i pitam tim črleno namalanim čobama (nisam imala nit labelo na usnama) da li mi može promijeniti gumu. I sigurno bi mi netko promijenio.

Pa zapravo, u pornićima preskačem “uvodnu radnju” i idem odmah na pravu radnju “filma”. Očito tu radim grešku pošto je on sada morao dolaziti do grada samo radi promjene jedne obične gume kad sam ja neinformirana glede promjene gume.

Odlučila sam da mi je pun kufer muških poslova i letvi i daski, osnovnih premaza, kisti, hiltiji, mežici, fanglini, morta, zidorski žlici, noži i vilici i da idem doma iz ovih stopa! Dok bu Hausmajter zdrav radovi se nastavljaju, a do onda smo na štempljaju.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije