Poput cvijeta koji noću skuplja svoju čeljad, latice okupane večernjom rosom, zatvara ih, štiti ih od mrklog mraka i ona je pokušavala sakupiti zacrnjene misli, pohraniti ih u poseban pretinac, neka odležu, neka odmaraju sve dok se beskrajna nebeska svijetlost ne okomi, ne zagrmi u svojoj mudrosti učeći je da se vrijedi boriti, da se ne smije posustati.
Život čine koraci koje redamo tijekom dana. On se događa, on tinja prepun zamki, servira nam kušnje na trnovitim putovima, razapinjući nas preko mulja do biserja ili obrnuto. Ljudski je da ponekad posrnemo misleći da dalje ne možemo, ljudski je izbaciti bol i slabosti iz izmorenih vjeđa.
Već odavno nije gledala čovjeka kroz boje ni status, već je odavno ćutila toplinu ljudskog srca pa čak i onog sakrivenog iza grubih riječi. Već odavno iz nje vrišti želja da iz sveg glasa izrekne: Ljudi, ja sam šeprtljava i ponekad stvari krivo ispadnu, žao mi zbog toga!
Nisu svi, i nisu uvijek umovi zaraženi zlobom. Odrastamo, shvaćamo, prihvaćamo, mirimo se. Možda je mogla otići ne mareći ni za što. Nije. Izabrala je teži put slijedeći savjest, želeći promijeniti stvari mijenjajući sebe. Ispirale se greške neželjenim tihim uhodama koje krenu kada zaškripi umivajući obraze od mulja bačenog šakom ovozemaljskih sudaca. Isprale se grješne misli kad joj je samoća zatrovala vene.
Promjene se ne stvaraju preko noći. Pročišćavaš misli, pretvaraš ih u djela, rješavaš se loših navika, korak po korak, ponekad traljavo i nespretno, sasvim svjesno ničeš iz ništavila, pronalaziš se, rađaš novu sebe.
Kovitlajući se u rizicima koji su sijevali i bjesomučno udarali sa svih strana, iako vrućeg čela i ispucanih usana, ona je ustrajala. Nije posustala. Želja za novim početkom pokorila je svaku slabost.
