Ako je pesimist samo optimist s iskustvom, kako bismo definirali optimista? Je li to ona budala koja se i dalje smije i ne dopušta da mu njegovo iskustvo kvari raspoloženje i zabavu?
Nitko vam ne može objasniti ili vas naučiti kako trebate živjeti svoj život ili kako ćete postati sretni. Ipak, mnogi će to htjeti i mnogi će to pokušati. Stvar je u tome da recept za to uvijek zvuči tako jednostavno, ali uvijek padamo na njegovoj provedbi. Sve u ovom svijetu ima neku manu koja je unaprijed ugrađena u njega i koja ga čini tako nestalnim i nepouzdanim. Čovječanstvo je u zadnjih nekoliko tisuća godina stvorilo velike civilizacije, političke sustave, religije, prirodne i društvene znanost, umjetnost i bezbrojne načine razonode, ali univerzalni recept za sreću svi političari, vjerski vođe, učenjaci, teoretičari, biznismeni, umjetnici i zabavljači nam nisu mogli dati. Svejedno, i dalje zahtijevaju da im poklonimo našu pažnju, naše vrijeme i naš novac, kao da je ono što nam nude od neke vrijednosti. Uglavnom nije i, zapravo, ne vrijedi.
Kada nas netko pita što želimo, sve će se svesti na otprilike ove tri stvari: mir, sreća i ljubav. Njih uglavnom nema u reklamama, nema ih u šoping centrima, nema ih na internetu i na njihovoj platformi se ne vode političke kampanje.
Rodimo se, nekoliko godina se drugi brinu o nama i taman negdje u vrijeme kada postanemo svjesni sebe i svoje okoline, shvatimo da nam uglavnom nedostaju stvari koje želimo. No, tješimo se, kada završimo osnovnu i krenemo u srednju školu, stvari će biti bolje, srest ćemo neke zanimljivije ljude, bit će bolje. U srednjoj školi vidimo da to nije to i da će fakultet i/li prvo zaposlenje donijeti onu samostalnost i sreću koju toliko želimo. No, stisnuti tim odgovornostima i novim financijskim obavezama uvidimo kako je pritisak preveliki i da se prava sreća može naći jedino kada se dijeli s nekim.
Brak, međutim, nosi nove obaveze, a djeca, koliko god su izvor veselja, isto tako predstavljaju izvor muke i briga. Ne možemo, zapravo, dočekati da odrastu i osamostale se, mislimo kako ćemo se u mirovini konačno odmoriti i opustiti. No, tada brige oko zdravlja narušenog godinama stresa uzrokovanog poslovnim i obiteljskim životom uglavnom predstavljaju fokus naših interesa, a približavanje smrti stvara tjeskobu koje se teško rješavamo. Ovaj životni tijek je, naravno, otežan našom lokalnom stvarnošću u kojoj studiranje već može predstavljati financijski teret, zapošljavanje mladih pojava o kojoj se raspravlja kao i o pojavi vanzemaljaca (postoji velika mogućnost, ali baš nikakva garancija), buduće mirovine će se vjerojatno osvajati na lutriji, a zdravstvene usluge će pružati ono nešto outsourcanih čistačica i domara s obzirom da će svi zdravstveni djelatnici, kako se čini, uskoro napustiti zemlju.
Evo, ovo je najcrnji prikaz prosječnog života koji možemo zamisliti. Postoje, naravno i gore situacije u kojima se čovjek može naći, a postoje i oni čiji su život iznad prosjeka i koji se ne moraju suočavati s onime čim se suočava običan puk. No, kako je naslov ove kolumne “Svako zlo za neko dobro”, treba reći kako, zaista, i u svakom zlom možemo naći nešto dobro.
Priča kaže kako je Gautama Buddha, prije nego je postao poznat pod tim imenom, ili jednostavnije – Buddha, živio 29 godina kao princ pod imenom Siddharta Gautama. Njegov otac ga je odlučio sačuvati svog znanja i spoznaje o ljudskoj patnji pa mladi princ nije znao da postoje bolest, starost i smrt. S obzirom da je bio kralj, bilo ga je jednostavno sačuvati i od ostalih tegoba koje bi mučile malog čovjeka po put siromaštva, itd… Bilo kako bilo, princ je ipak prilikom jednog putovanja ugledao starca. Iznenađenom mladiću je njegov vlastiti kočijaš objasnio kako se to događa sa tijelom tijekom godina, a na kasnijim putovanjima je imao prilike se susresti s mrtvacima i raspadnutim leševima. Suočen s onim najgorim što ovaj svijet pruža, odlučuje svoj život posvetiti potrazi za izvorom te patnje i načinom na koji se nje riješiti. Nekoliko godina nakon toga dolazi do prosvjetljenja, a u sljedećih 40 godina života podučava i pomaže mnogima da se oslobode, da se probude, odnosno prosvijetle, pronađu pravi izvor mira, sreće i ljubavi.
Bilo je to prije dvije i pol tisuće godina, ali Buddhin put je put svih nas. Zapitamo se zašto je toliko lošeg oko nas ili u našim životima tek kada to više ne možemo trpjeti i tada odlučimo naći način da tome dođemo na kraj. To je ono dobro u tome zlu, kada su stvari loše, to nas natjera da se probudimo, da se trgnemo i nešto promijenimo.
Ivan Palijan je puno godina radio kao urednik i novinar. Sebe smatra optimistom s iskustvom. Trenutno živi sa suprugom u Čakovcu, voditelj je prodaje SAN prirodne kozmetike, te učitelj joge i Programa sreće fondacije Umijeće življenja. Tečajeve i programe vodi u Čakovcu i Varaždinu, možete ga kontaktirati preko web stranica.
Pročitajte prethodne kolumne:
UMIJEĆE ŽIVLJENJA: Joga u svakom smislu
UMIJEĆE ŽIVLJENJA: Prolazi sve, sve osim jedne stvari
UMIJEĆE ŽIVLJENJA: Izgubiti vlastiti um, ne ostati bez pameti
