Uvriježeno je mišljenje kako je ostati bez vlastitog uma jedna od najgorih stvari koja se može dogoditi čovjeku, odmah nakon gubljenja života ili nekog od ne toliko vitalnih dijelova tijela. No, gubljenje uma je možda najpametnija stvar koju možemo napraviti.
Ljudski je um opasna stvar, sila prirode koju treba pod svaku cijenu staviti pod kontrolu. Zaključio je to Siegmund Freud, a ideja se nekako ulovila jer je civilizirani svijet još jednom povjerovao kako svemu što dolazi iz Beča treba dati šansu. Jer, na kraju, u tom istom civiliziranom svijetu sve mora biti propisano i sve mora biti pod kontrolom. Freudu su najveći problem bili podsvjesni impulsi koje ne možemo kontrolirati, koji dovode do destruktivnog ponašanja. Na još široj razini, to je pak dovelo do stvaranja sektora marketinga i odnosa s javnošću kakve danas poznajemo. Odnosno, kroz njegove spoznaje do mogućnosti da se na podsvjesne impulse djeluje javnim kampanjama i time utječe na odabir kupaca, odnosno birača na političkim izborima. Nešto što je civilizacija naučila cijeniti. Pitate se otkud toliko beba, sretnih obitelji i seksualnih aluzija u reklamama i zašto se svaki političar ili političarka svim silama želi prikazati kao vaš prijatelj, dio obitelji ili netko iz susjedstva? Eto, zašto. Vaš je um kratko prespojen na te impresije, a to kaže psihoanaliza.
U jednom trenutku, istoj toj civilizaciji je pomalo dosadilo biti toliko i na taj način pod kontrolom pa su od 60-ih godina prošlog stoljeća postale popularne ideje Wilhelma Reicha koji je uzrok problema vidio u vanjskom svijetu i svim silama se trudio osloboditi um. Što je donijelo i znanstveno uporište za razne vrste raskalašenog ponašanja za sve one kojima je trebalo znanstveno opravdanje za njihovo tulumarenje. Na široj razini, marketing i odnosi s javnošću su se rasplakali od sreće, to je samo značilo još više stvari koje mogu uvaliti potrošačima kako bi zadovoljili sve one želje koje su se oslobodile nakon desetljeća represije. Želite biti slobodni? Kupite naš proizvod, glasajte za nas. Zvuči poznato?
No, kako se ipak stalno pokazuje, naši umovi imaju svoj vlastiti život i ne haju puno za tim kontrolira ih se ili oslobađa. Svako tko je pokušao nešto napraviti s vlastitim umom razumije kako je um uporniji čim se čovjek više njime bavi, kako više ustraje što više ga mi želimo gurnuti u nekom drugom smjeru. Nije naš um zarobljen, mi smo njegovi zarobljenici. Na ovaj ili onaj način netko utječe na njega. Nemojte misliti na ružičaste slonove. Ups, ali jeste! Eto, i ja sam to sada učinio, utjecao sam na vaš um, ubacio u njega misao.
Treba li nam uopće ta bujica želja, impulsa, misli i emocija koje čine naš um kako bismo živjeli svoj život? Možemo li ih samo jednostavno otpustiti i biti bez njih? Svatko tko se izgubio u trenutku, kome je zastao dah od prekrasnog zalaska sunca, pogleda s planine ili bebinog smijeha može reći kako u tom trenutku nije bilo ničega osim toga, u tom trenutku nije bilo misli. Mi to možemo i često to radimo, samo nismo toga svjesni.
Život u sadašnjem trenutku pretpostavlja ostajanje bez vlastitog uma, bez bujice misli i bujice emocija, jer one nas uvijek vode prema nečemu što je bilo ili nečemu što pretpostavljamo da će biti. Živjeti život sada, znači biti slobodan, jer ako ne možemo biti slobodni sada, nećemo nikada moći.
Ivan Palijan je puno godina radio kao urednik i novinar. Trenutno živi u Čakovcu, voditelj je prodaje SAN prirodne kozmetike, a i učitelj je joge i Programa sreće fondacije Umijeće življenja. Ako ga pozovete, doći će vam doma i skuhat će vam juhu.