“Gledaš u budućnost, neku sretniju i veseliju, polažeš nadu u svoju sposobnost, trud i rad, podijeliš misao djetinje naivno i iskreno – nadasve glupo. Teško je kad si sam, kad te masa ljudi zamišlja pod svojim stopalima. Učiš i naučiš, skupljaš snagu i hodaš – ma koliki teret nosio.”
Riječi poredane na pokidanom papiru, odloženom, možda zaboravljenom ispod pepeljare na mramornoj ploči terase poznatog kafića u Čakovcu. Sasvim slučajno naletjevši, Ena ih je upijala ne mareći pritom na piće servirano s ledom koji je na očigled nestajao u ljetnoj žezi. Kao da netko čita njezine misli i stvara u njoj dobro poznati prkos koji ju je neizmjerno puta izvukao iz nezavidnih situacija na rubu ponora.
Propali brak i nije neko čudo u ovim vremenima, iako su se te godine mogle kud i kamo bolje potrošiti pa bi danas obje strane bile uspješnije i sretnije. Depresivna stanja nisu ni malo pogodovala novonastaloj situaciji, kao ni trpanje nenormalne količine hrane u grčevit želudac. Kaotični pogled u ogledalu je sve više poprimao lik sredovječne strankinje diskretnim brazdama išaranim licem. Zaobljeno tijelo i zapah gubitnice na orošenom jastuku u praznome krevetu, slika zbilje i očaja.
Zureći u papir niz svaku ispisanu riječ protezale su se misli, životne, rođene iz spoznaje o sebi, bez rukavica, bez superlativa, bez milosti. U jednom se trenutku pitala: Hoću li i dalje svojom tugom uveseljavati egzekutore? Ne! Neću!
Uzela je papirić, pažljivo ga sklopila i stavila u džep. Gradeći novu sebe, počevši od osobnosti pa do fizičkog izgleda, negdje je usput osmijehom smjestila tugu i depresiju ispod humka, baš kao i poglede zlobnika.
Krajem ljeta spakirala je stvari, uglavnom odjeću, dovoljnu da zadovolji ukus sofisticiranijih slučajnih prolaznika ili gostiju hotela u kojem je unajmila sobu s pogledom na plavetnilo, uljano prostranstvo u smiraju obrubljenom oštrim stijenama. Putovala je autom zadovoljna što je omiljeni CD njezin jedini suputnik. Nije joj se dalo prepričavati i objašnjavati, a ponajmanje opravdavati postupke koji bi često puta bivali neshvaćeni.
Prvi je dan, nakon šturo izabrane večere od nekoliko vješto izrezanih gotovo ne začinjenih komada povrća, izašla u hotelski bar. Sjela je u kut impresivno dizajniranog šanka, mjesto iz kojeg je mogla diskretno odmjeravati nemali broj gostiju, što pripitih i u veselom raspoloženju, što uštogljenih, tek pristiglih. Naručila je koktel, nespretno izgovarajući točan naziv, iščitavajući ga iz cjenika.
-Ja sam ovdje poslovno. Seminar. Dosadno da dosadnije ne može biti. Koja je vaša priča? – prišao joj je stranac iza leđa i započeo razgovor.
-Ja sam ovdje izgubljena. Izgubljena da izgubljenija ne mogu biti. Moja priča se ne tiče nikoga – odgovorila je, okrenuvši se prema došljaku, sputavajući se pred njegovom uglađenošću.
– Mene bi se mogla ticati. Moje ime je… – nastavio je.
– Ne želim znati – prekinula ga je grubo.
-…i nisam u vezi – nastavio je.
Uspio je izmamiti jedva vidljiv osmijeh. Pogledala ga je u oči, popila koktel, ostavila novac na šanku i otišla u sobu. Godio joj je tuš naizmjenično hladan i topao, želeći isprati misli koje su joj stvarale kaos u glavi i šetale trnce tijelom. Legla je u krevet i utonula u san.
Sutradan je bauljala mjestom, tražeći plažu bez vreve turista i znatiželjnika. Naišla je na malu uvalu gdje se ugnijezdila tijekom cijelog popodneva s knjigom u ruci. Vrativši se u hotel, izašla je na večeru te se vratila u sobu, pomno birajući što će odjenuti. Na kraju je izabrala nešto sasvim jednostavno.
Sjela je na isto mjesto kao i prethodne večeri i popila dva koktela, dok je treći uzela u ruke i krenula na plažu podno hotela. Sjena koja se primicala nije ju ni malo uznemirila. Kokteli su je opustili, prepuštajući je snatrenjima uz blagi šum mora i odjecima razbijanja valova o stijene. Stranac iz hotela je sjeo uz nju, ne zboreći ni jednu riječ. Nespretno se okrenuvši prema njemu, prolila je koktel po dekolteu. Mjesec je klizio njezinom kožom čineći je sjajnom. Pogledala je u stranca zatim u mokar dekolte, kriomice položivši dlan na njegovo koljeno. Pročitao je želju, protegnutu iz prošlog dana, privio ju uz sebe, kupeći poljupcima tragove slatkaste alkoholne tvorevine pomiješane finim parfemom. Otkopčavao je košulju gotovo virtuoznim umijećem, žudeći za stapanjem dvaju uzavrelih tijela, dvije izgubljene duše. Prepustila se potpuno, dražeći nježnim ugrizima strančev vrat, milujući čvrste ruke, ćuteći stisak na bedrima, utapala se u valovima ugode.
Ostali su ležati na rashlađenim zrncima pijeska, bez riječi, bez grizodušja, do kasno u noć.
