Vijesti / Životni stil
Životni stil
TRENUTAK ZA RODITELJSKI KUTAK Kako smo upropastili odgoj djece
Anita Vadas

PIŠE: ANITA VADAS

TRENUTAK ZA RODITELJSKI KUTAK Kako smo upropastili odgoj djece

Trenutna generacija nema postavljene granice u uporabi igrica, mobitela ili virtualnog svijeta općenito

Nekako se čini da smo u pogledu odgoja iz jedne krajnosti zapali u drugu krajnost. Iz onog strogog autoritarnog odgoja iz strahovlade otišli u potpunu krajnost demokracije, popustljivosti bez postavljanja granica djeci ili pak truda da ih discipliniramo.

I što smo time dobili?

Djecu bez imalo odgovornosti koja sve više ovise o roditeljima i ne daju se iz roditeljskog doma, maštare o nekoj popularnosti preko noći bez da išta konkretno čine. Ovdje generaliziram jer postoje roditelji koji i dalje discipliniraju djecu i njihovi postižu odlične rezultate.

Naglašavanjem dječjih prava od malih nogu, bez inzistiranja na dužnostima, dijete nema potrebu raditi ono što mu je obveza već sve to svaljuje na roditelja.

Česti izgovori djece u školi su:

„Nemam knjige jer mi mama nije dobro složila torbu.

Nisam to ja, to je moja mama krivo skužila.

Mama mi je rekla da tako napišem.“

Kako radim od prvog do četvrtog razreda, primjećujem da mnoga djeca imaju te izgovore svih tih godina a roditelji po tom pitanju nisu spremni ništa mijenjati. Kako je popularno educirati roditelje da glade dijete perom onda oni samo čine ono što im je rečeno. Dapače, čak i mnoge djetetove obaveze preuzimaju na sebe.

Umjesto da od malih nogu podučavamo djecu preuzimanju odgovornosti nad svime što je ono sposobno preuzeti, mi im oduzimamo i to malo dužnosti koje imaju.

Počelo se dešavati da nam djeca tako odrastaju te čak i kao odrasli u 21. godini ne shvaćaju da oni imaju neku odgovornost prema roditeljima, prema tome da doprinose kućanstvu ili pak da se što prije zaposle i imaju svoje novce. Ako pak se i zaposle, mnogi ostaju živjeti s roditeljima bez potrebe da doprinose u režijama ili hrani. Podrazumijeva se da će ih roditelji i dalje izdržavati.

Roditelji pak su nafilani edukacijama u kojima trebaju voljeti dijete tako da sve čine za njega, da mu ne kažu ništa što je loše, da ga nedajbože discipliniraju ili pak postavljaju granice. Ako idemo u krajnosti, nerijetko čujem da djeca prijete plavim telefonom ili ističu svoja prava, kako roditeljima tako čak i nama učiteljima.

Trenutna generacija nema postavljene granice u uporabi igrica, mobitela ili virtualnog svijeta općenito. Tamo se prave važni pred drugima iako u praksi nisu takvi. Stvorili su neku pogrešnu sliku o sebi kakvi oni nisu te uvjeravaju sve druge da su oni takvi ali realnost pokazuje nešto drugo.

Moram spomenuti i kulturu ponašanja, točnije nekulturu ponašanja – hejtanja po društvenim mrežama, govorenje ti svima u virtuali ali i u stvarnom svijetu, obraćanje bez imalo poštovanja.

Konkretno, djetetu je normalno da tijekom nastave može izvaditi piće i hranu i početi jesti jer ako to smije raditi u kinu, ne razumije zbog čega ne bi i tijekom nastave.

Vjerujete li da neka djeca po prvi put od mene čuju da im postavljam granice u vezi ponašanja ili kulture i to je tako snažan otpor da vrijeđaju i prijete već sa 7 ili 8 godina?

Što će tek biti kada uđu u pubertet?

Društvo smo doveli u situaciju gdje se ne možemo osloniti na mlade. Kako će ta omladina nas starije podržavati ili pak brinuti o nama ako se već sada ponašaju kao da smo im bespotrebni u životu jer time što su svladali virtualni svijet, njima više ništa ne treba. Ionako neće ništa morati raditi. Većina će živjeti od igrica i računala ili će biti poznati YouTuberi ili pak influenceri.

Jadno li nam društvo.

Ništa manje im na ruku ne ide zastarjeli sadržaji u školi i način na koji im prenosimo jer je to sve njima dosadno, presporo i svladaju vrlo brzo jer su intelektualno vrlo razvijeni. Više je problem emocionalni razvoj gdje su oni i dalje djeca koja imaju potrebu za ljubavlju, pažnjom, socijalnom interakcijom a toga sve više izostaje u roditeljskom domu jer su roditelji prisiljeni raditi sve više kako bi namirili želje djece.

Ako tu još dodam kulturu ponašanja koja se sve rjeđe podučava u roditeljskom domu, vrtićima pa i u školi. Da bi kultura zaživjela, potreba je svakodnevna primjena u okolini djeteta.

Naše društvo treba korjenite promjene a na to nam upućuju mlađe generacije djece kod kojih je stanje alarmantno. Ne trebaju nama tableti u škole ili hrpa papirologije kojima se učitelji bave već se trebamo posvetiti u potpunosti toj djeci i uz ljubav i podršku te poticanje i motiviranje dati ono što su roditelji propustili u domu.

Za roditelje pak bih neizostavno uvela da završe Školu za roditelje i nauče koliko je važno disciplinirati dijete i postaviti mu granice s ljubavlju a ne prijetnjom, vikom ili ignorancijom.

I sama sam pokrenula Školu za roditelje u kojoj roditelji uče osnove odgoja važnog za dijete a ne da im sve omoguće već da oni kao odrasli nauče što je za dijete najbolje. Nije najbolje u svemu ugađati i sve raditi za dijete. Roditelj mora postati svjestan da je njegova dužnost odgojiti samostalnog i odgovornog čovjeka jer će mu time olakšati život. Sve što roditelj ne učini, trebaju odraditi vrtić i škola. Trebali bismo tu biti jedinstveni a ne da još uvijek govorimo i optužujemo jedni druge a pri tome djeca propuštaju naučiti bitno.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Vaša Anita V.

U utorak, 29.11. možete naučiti kako djetetu dati povratnu informaciju kojom ga motivirate na promjenu ponašanja. Više o edukaciji kao i prijava klikom ovdje.

Najnovije

Reci što misliš!