Život je tako formiran da od malih nogu imamo male probleme i kako rastemo onda i problemi budu sve veći.
U svemu treba biti u balansu, naročito u roditeljstvu. Svaki put
kada skliznemo u krajnost, moguće su posljedice koje će netko
osjetiti. Nije nužno da su posljedice uvijek samo negativne. Mogu
one biti i pozitivne a na našu štetu. Upravo se to može dogoditi
roditeljima koji su prebrižni.
Kako je moguće da prevelika briga o nekome može donijeti štetu
toj osobi? Prebrižni roditelj će strahovati nad djetetom i
pobrinuti se da ono ima sve što mu treba, da pomogne oko onog što
vidi da dijete još ne može.
Posljedica toga je da se dijete osjeti kao da se ono samo nije
sposobno pobrinuti za sebe, osjećat će nisko samopoštovanje i
neće baš vjerovati u sebe pošto je roditelj uvijek korak-dva
ispred djeteta i pruži mu ono što dijete nije ni slutilo. Tada
dijete misli da nije dovoljno pametno ili da nije pametno kao
roditelj te će sebe smatrati glupim, a samim time će mu se i
samopouzdanje srozavati.
Prebrižni roditelj će htjeti svugdje ići s djetetom da mu utre
pute kroz život, da mu da podršku kako bi djetetu bilo lakše.
Djetetu je to olakšanje no s vremenom počinje ovisiti o tome.
Umjesto da se oslanja na svoja krila, ono stalno posuđuje vaša i
skriva se vama iza leđa. Za dijete je neophodno da ga naučite
letjeti vlastitim krilima a ne vašima. Čak su neki roditelji
ponosni na to koliko je dijete vezano za njih i ne prerežu
pupčanu vrpcu dugo, dugo.
Prebrižni roditelji će sve raditi umjesto djeteta. Svoje postupke
opravdavaju da je dijete još malo i da je za njega bitno da se
igra i uživa u djetinjstvu i da će već jednog dana naučiti.
Posljedice toga su da dijete nikad ne nauči već postane oholo i
misli da drugi sve trebaju raditi za njega. Tako je iz svoje
perspektive naučilo od roditelja.
Dijete smatra da time što roditelji sve rade za njega, da to
znači da je ono došlo na svijet samo da postoji i da ne treba
davati sebe drugima nego samo primati od drugih sve što oni čine.
Oni koji ne žele za njega ništa činiti, nisu mu prijatelji i
postaju loši. Otkud djetetu takva percepcija svijeta? Naučilo
promatrajući vlastite roditelje i odnos njih prema njemu.
Roditelji koji umjesto djeteta pišu zadaće i rješavaju zadatke,
oni koji idu u nabavku svega što treba za školu umjesto da poduče
dijete tome da je škola njegova briga i to rade čitavo
školovanje, pa čak i srednju školu i fakultet, zakidaju dijete
vlastitoj odgovornosti prema obavezama.
Kad će dijete naučiti odgovornost ako ne kroz obrazovanje. To je
važna obaveza i dijete je u startu tako i doživljava. No, kako
roditelji preuzimaju svu brigu na sebe, ono se prepušta. Ne pada
mu teško. Prebacuje brigu na roditeljska leđa što s vremenom
dovodi do toga da počinje kriviti roditelje kako je ono zbog njih
dobilo slabu ocjenu, kako nisu najbolje riješili i pomogli oko
zadaće jer su drugi bili bolji i slično. Znači, ne samo da nije
odgovorno nego počinje iste te spasitelje kriviti za sve.
Roditelji koji stavljaju dijete pod stakleno zvono, paze da se ne
razboli, paze s kim će se družiti i s kim će provoditi vrijeme te
su osjetljivi da netko ne vrši utjecaj na dijete, zaštićuju
dijete od učitelja i rođaka koji su po njihovom mišljenju
pregrubi, takvi roditelji odgajaju izrazito nesigurno dijete puno
strahova.
Nerijetko takvo dijete postane hipohondar bojeći se za vlastito
zdravlje, u svemu vidjevši bolesti i prijetnje. S druge strane,
boji se vlastite sjenke i u svima vidi potencijalne neprijatelje.
Svijet postaje neprijateljsko mjesto. Od prevelike zaštite
dobivamo strašljivo dijete koje od silnog straha u sebi čak i
bude često boležljivo ili pak mu drugi nešto naprave što ono
doživljava kao katastrofu jer se ne zna nositi s time. Nije
naučilo na vlastitom primjeru.
Kada roditelji obavljaju većinu aktivnosti pod okriljem da oni to
mogu bolje i brže od djeteta, takva se djeca teže nose sa
stresom. U stvari, sve im predstavlja stres jer nemaju dovoljno
vlastitog iskustva u obavljanju aktivnosti. Rade dramu od
sitnica. Sve im teško pada i sve postaje problem.
Ima i roditelja koji se upliću u svađe s drugom djecom štiteći
vlastito dijete i braneći ga. Svaki put kada pustite da se dijete
samo ne izbori za sebe, trebat će advokata koji će to raditi za
njega. Tko će to činiti kada vas ne bude pored? Ono samo neće
znati i tražit će uvijek nekog da ga štiti. U takvoj se djeci
stvara tjeskoba a moguće je i da im imunitet bude slab. Osjećaju
se ugroženo i nezaštićeno od svih i svega i nema nikog da ih
štiti.
Stoga…
Važno je shvatiti da je djeci neophodno vlastito iskustvo za
život. Što ga više imaju, to im je život lakši. Ne može nitko
drugi dati djetetu svoje iskustvo a da ono nauči preko njega. To
nije učenje.
Greške su dio života. Kroz svaku grešku dijete bolje nauči što
smije a što ne smije. Nakon nekog vremena nauči kako ih ublažiti
ili izbjeći. No, opet to neće moći ako mu se ne dozvoli da ih
isproba.
Život je tako formiran da od malih nogu imamo male probleme i
kako rastemo onda i problemi budu sve veći. Zato nemojte štiti
dijete od malih problema jer ih oni pripremaju za veće. U
suprotnom će uskočiti u velike probleme jer ste ih štitili od
malih, a tada se neće znati nositi s njima i bit će
posljedica.
Nastojte ući u balans i ne ići u krajnosti. Nije dobro ni previše
brižnosti ali ni previše strogoće. Najbolje je držati se zlatne
sredine. Nemojte se bojati vlastitih grešaka u odgoju djeteta jer
je i vama to dodatno iskustvo.
Želim vam puno sreće a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.