Prvi dan nove godine u Hrvatskoj teško je zamisliti bez lonca sarme, jela koje je više od ručka – ono je simbol navike, obitelji i kontinuiteta
Dok se kalendari okreću, a čestitke još odzvanjaju mobitelima, u mnogim hrvatskim domovima 1. siječnja ima isti miris i okus kao i desetljećima prije – zbog sarme.
Sarma se ne kuha zbog kulinarskog hira, nego zato što se tako “mora” na prvi dan nove godine. To je dan kad se ne eksperimentira, kad se ne izmišlja novo – jer nova godina ionako donosi dovoljno nepoznatog.
Klasika na stolu
Sarma ne mari za moderne prehrambene smjerove, nove dijete ni gastronomske pomodne valove. Kiseli kupus, meso, riža i strpljenje – recept je jednostavan, ali zahtijeva vrijeme. Upravo zato ima posebno mjesto na stolu prvog dana godine: ona ne voli žurbu. Kao ni život koji nas čeka u sljedećih 365 dana.
Obiteljsko jelo
Sarma okuplja obitelj oko stola. Nije spektakl, ali je konstanta. Jede se polako, često drugi ili treći dan podgrijana, uz komentare kako je “danas još bolja nego jučer”. U toj rečenici skriva se cijela filozofija – dobre stvari trebaju vremena. I zajednički stol.
Netko je kuha s mljevenom svinjetinom, netko dodaje suho meso, netko stavlja lovor, netko zapršku. Razlike su sitne, ali poruka je ista: ovo je jelo koje se prenosi s koljena na koljeno. Uči se gledanjem, slušanjem i pamćenjem.
Sarma simbolizira obilje, toplinu i trajanje. Nije lagana za kuhati, nije brza i nije prolazna. Baš kao želja da nova godina bude stabilna, sita i – izdržljiva.
