Čitateljica iz Međimurja javila nam se nakon priče o svetoj potvrdi: “Moje dijete nije za njihovo društvo jer ne nosi Nike i ne ide na luksuzno ljetovanje. Zar smo do toga došli?”
Nakon objave priče o kumi koja je za svetu potvrdu darovala Bibliju, lančić i 100 eura, a zauzvrat dobila osudu, javila nam se jedna čitateljica sa sličnom pričom. I njezino iskustvo nosi istu bolnu poruku: postali smo društvo u kojem vrijedimo po onome što imamo – a ne po onome tko jesmo.
Čitateljica iz okolice Čakovca opisuje kako su njezin sin i sin njezine dugogodišnje prijateljice odrastali zajedno. Od vrtića do viših razreda osnovne škole bili su nerazdvojni. Zajedno su slavili rođendane, dijelili su poklone i uspomene. Obitelji su se zvale „kao rodbina“ – sve do jednog dana kad je to prijateljstvo naprasno puklo.
Isprva je, kaže, primjećivala sitne komentare. „Znaš, djeca danas znaju biti okrutna ako netko nema baš Nikeice“, Ili: „Zašto ne idete na more s nama, to je danas standard.“. Nije previše pridavala pažnju – mislila je da su to usputne opaske koje ne znače ništa.
Igrali su se godinama – a sad više nisu “isti rang”
A onda je došla rečenica koju nije mogla zaboraviti. “Znaš, mi se sad ipak družimo s malo… drugačijima”. Kada ju je otvoreno pitala zašto se dječaci više ne viđaju izvan škole i kako to da njezin dječak već dugo nije bio pozvan k njima na druženje, dobila je odgovor: „Nemoj to krivo shvatiti, ali tvoje dijete nije za to društvo.“
Šok i nevjerica
Ne zbog sadržaja rečenice, nego zbog lakoće kojom je izgovorena. Kao da cijelo djetinjstvo više ne vrijedi ništa jer netko ne nosi brendirane tenisice i nema najnoviji pametni sat.
Njezin sin, kaže, i dalje pita za prijatelja. Nije mu baš najjasnije što se dogodilo. Ne zna da ga je jedna odrasla osoba precrtala zbog financijskog stanja njegovih roditelja.
Dijete ne razumije – ali osjeća da nešto nije u redu
„Kako da mu kažem istinu? Da ga/nas više ne zovu k sebi jer ne idemo u Toskanu na ljetovanje, jer ne nosimo robu iz shopping centra u Grazu i jer ne objavljujemo svaki rođendan s balonima i tortom na tri kata?“ pita se čitateljica.
Ova ispovijest nastavak je trenda koji sve više osjećamo u porukama čitatelja – ljudi sve češće mjere druge prema onome što imaju. Darovi na svetoj potvrdi, cipele koje nose djeca, jesu li na skijanju ili u toplicama, idu li na more… I dok se djeca žele igrati, odrasli kroje kriterije – tko je dostojan, a tko nije za njihovo društvo.
„Moj je sin zaigran, dobar i veseo dječak. Nikad nije imao problema s ponašanjem. Nema najbolji mobitel, ali ima veliko srce. Zar to danas više nikome ništa ne znači?“ zaključuje čitateljica i poručuje da joj više nije žao. „Ako nečije prijateljstvo ovisi o iznosu na računu – onda to nikad nije ni bilo pravo prijateljstvo.“
Ne zbog svađe, ne zbog lošeg ponašanja. Već zato što jedno dijete, kako se majci reklo, “više nije za njihovo društvo”.
Ova priča – kao i ona o svetoj potvrdi i nesretnom poklonu koji je izazvao prekid prijateljstva – još jednom potvrđuje ono što nam sve više čitatelja piše: postali smo materijalno društvo. Sve se svodi na cifre, iznose u kuverti, marke tenisica i broj pratitelja na društvenim mrežama.
Zaboravili smo gledati ljude. Njihove osobine. Karakter. Pa i djecu, koja su još nevina, povlačimo u svijet gdje vrijede samo brojevi.
