Znam i svjesna sam da će sada mnogi dušebrižnici skočiti i reći da djeca nisu zločesta i da to nije pedagoški termin no to je uvriježeni termin u našoj kulturi
Moderno roditeljstvo bježi od nekih istina koje se sve više pokazuju kao pogrešnima.
Bilo je i bit će zločeste djece kao i zločestih ljudi.
Bilo je i bit će batinanja samo se o njemu više ne priča javno.
Bilo je i bit će strogih i popustljivih roditelja.
Bilo je i bit će grubosti jer smo mi takvi kao ljudi samo se na van prezentiramo finima, naročito u komentarima prema drugima. Iako su komentari nekih toliko grubi i bezobrazni da nema razlike između batine i grubih riječi.
Ono o čemu želim progovoriti je zbog čega su ljudi zločesti i kako da to spriječite kod djece odnosno da djelujete kako biste sve to ublažili.
Kako radim u školi s 20-ak djece istovremeno i s njima sam četiri godine, primjećujem da neka djeca privlače pažnju više a neka manje. Neka djeca su po svojoj prirodi ponizna, draga i pristojna a neka privlače pažnju, uznemiravaju ostale i stavljaju sebe ispred svih. Neki su poprilično narcisoidni i egoistični dok drugi pomažu svim i uvijek misle na druge.
Što to roditelji jednih čine da dobiju bolji rezultat? Ili pak možda ne čine te dobiju lošiji rezultat.
Ono što je važno svakom živom biću na planeti su ove tri stvari:
- da budemo viđeni
- da nas se čuje
- da se povežemo s osobom koja nam je važna u životu
Svako dijete prije svega ovo treba dobiti u vlastitom domu od svojih roditelja. Ako to ne dobiva tamo tražit će u vrtiću ili u školi. Nakon toga će sve te rupe popunjavati kroz partnerske odnose i odnose s prijateljima ali i drugim osobama (šefovi, kolege na poslu, susjedstvo…).
Kod ovih tri stavki nije dobro da jednu dobivaš previše a ostale nikako već je važan podjednaki balans u svima njima. Želim reći da svako biće zavređuje da ga se vidi, čuje i doživi. Ako nešto do toga izostane, vapimo za time kao za zrakom, vodom i hranom. Ljudi koji su odrastali u neimaštini, čitav život strahuju da će im se to opet desiti te doma gomilaju hranu. To je njima svojevrsna trauma.
Tako je i s osjećajem viđenosti. Ako nas roditelji nisu doživljavali, odlučivali su umjesto nas, nisu nas ni pitali što želimo, kršili obećanja ili pak više pažnje poklanjali braći i sestrama, tada se nismo osjećali viđeno. Moguće je da smo to tražili kod bake ili učitelja u školi ili pak smo postali radoholičari ili težili uspjehu kako bismo bili viđeni misleći da ćemo time nadoknaditi nedostatak viđenosti roditelja no krenuli smo pogrešnim smjerom.
Ako pak smo osjećali kao da nas ne čuju jer nas nikad nisu pitali za naše mišljenje i stavove ili nisu tome pridavali pažnju tada se trudimo ili biti nevidljivi jer nam je to prirodno stanje ili pak se skrivamo iza nekih obrazaca poput nesigurnosti, niskog samopouzdanja, osjećaja manje vrijednosti, povlačenja u sebe. Kada nas vlastiti roditelji ne čuju to pomalo deprimira te se kasnije u životu odrasle osobe može pojaviti depresija. Reći ćemo no od kuda jer sada sve imamo ali o posljedicama djetinjstva ne razmišljamo.
I za kraj, ako se nismo uspjeli povezati s vlastitim roditeljima jer su oni bili fokusirani na sebe ili na drugo dijete koje je bilo potrebitije tada smo emocionalno zanemareni. To se odražava kao poteškoća u izražavanju emocija, njihovom potiskivanju, povlačenju od uspjeha, zdravih odnosa i utječe na kvalitetu našeg života.
Kao što vidite, nije dijete zločesto tek tako već zato što mu nedostajemo mi kao roditelji, ali ne tako da obavljamo sve dužnosti već da ga vidimo, čujemo i povežemo se s njime. To su jednako važne potrebe djeteta kao i zrak koji diše, hrana koju jede i voda ju pije. I dok ćemo više brinuti o tome što ćemo djetetu obući nego li koliko ćemo ga grliti ili primijetiti da ga nešto muči nismo ni svjesni da će baš zbog toga dijete u vrtiću ili školi imati ispade samo da ga se vidi, čuje i primijeti jer to nije dobio u vlastitom domu.
Zato je za roditelje važno da se uključe u osobni razvoj te korigiraju i svoja ponašanja ili pak iscijele svoje traume kako bi mogli što više dati svojem djetetu iako ni oni kao djeca to nisu dobili za vrijeme svojeg djetinjstva.
Da je lako, nije. Da je moguće, jest. Svi koji se bavimo osobnim razvojem znamo da je sve rješivo ako osoba pokaže interes da stane tome na kraj.