Hoćemo li zaključavanjem vrata škole vratiti poštovanje učiteljima i Školi kao instituciji?
Kroz godine, polako i tiho je nestalo poštovanje prema obitelji kao važnoj jedinici u društvu, nakon toga prema učiteljima kao osobama koje podučavaju djecu i odgajaju ljude te nakon toga prema vođama koji vode našu državu.
Možemo reći sami su krivi, ali sve je to smišljeno tako da polako dođe do degradacije društva u kojoj vlada strah a zastrašenim masama je lakše vladati. Nisam osoba od politike i ne trebaš se tu puno baviti politikom da bi shvatio što se u društvu događa.
Kako je došlo do toga da se prije razvedeš nego li da nađeš mjesto gdje ćeš susresti partnera? Mladi idu iz veze u vezu. Vrijednost braka je umanjena u smislu – nema veze naći ćeš drugu osobu, a ne educira se o tome da je važno graditi odnose, da to ne ide preko noći, da se sve može popraviti, da je važno u društvu organizirati preventivu, savjetovanja, psihološku pomoć za podršku osobama koje ne znaju kako u odnosima s partnerom i djecom.
Naravno da je bilo i bit će razvoda, ali u tolikoj mjeri kao u današnje vrijeme da se čovjek zabrine i zapita što se zbiva s društvom.
Komunikacija među osobama je na sve lošijim granama. Ne ulaže se dovoljno u to da ljudi nauče komunicirati. To se vidi i po predsjedničkim debatama u kojoj prepucavanje i svađe nazivamo debatom. Debata je jedan od oblika komunikacije koji također djeca uče u školi i vjerujem da im ide bolje nego li našim političarima jer znaju pravila debatiranja. Možda bi naši političari mogli uzeti udžbenike iz osnovne škole i ponoviti pravila debatiranja te ih se držati u javnom prostoru. Ipak su uzor nekima.
I tako riba i ovaj put smrdi od glave.
Ako vrh svojim primjerom pokazuje da se problemi rješavaju svađama i prepucavanjima, kako očekujemo da će djeca međusobno to raditi ispravno ili da će u međuljudskim odnosima biti drugačije. Ljudi su uvjereni da se svađama rješavaju problemi. Ili pak oružjem i agresijom.
Kao učiteljica sam u svojoj radnoj karijeri od 25 godina svjedočila napadima roditelja i učenika na učitelje zbog ne tako velikih problema za kojima je upotrijebljena agresija što je samo znak da ni sami roditelji ne nauče komunikacijom rješavati probleme.
Prije koju godinu, ujutro u 7.15 sati me pred vratim zbornice dočekala mama učenice koja je galamila na mene zbog ocjene koju je dobila njena kći dan ranije. Nakon što sam se snašla, smirila je i odvela u prostoriju psihologinje, u miru smo riješile stvar.
Unutar Viber grupe za roditelje najčešće u počecima nove generacije (kada preuzmem 1. razred) naiđem na roditelje koji ne biraju vrijeme za uporabu grupe te u ponoć pitaju za zadaću ujutro, koji revoltirani pišu i vrijeđaju se međusobno ili pak se meni obraćaju kao da smo zajedno „krave pasli“. Potrebno je neko vrijeme da ih podučim što je pristojna komunikacija, kako da se obraćaju međusobno, kako postoji uredovno vrijeme korištenja grupe i nema potrebe pisati u neprimjereno vrijeme niti na neprimjeren način. Sve to mi učitelji učimo neke od roditelja koji to nisu naučili ranije.
Zahvalna sam što se vrata škole zaključavaju (u mojoj školi svatko može van a unutra samo najavljeni ili djeca u uredovno vrijeme) zato što sam i sama već nekoliko puta svjedočila uletu bijesnog roditelja u razred i galami na mene pred djecom zbog bilješke u imeniku dok ja trebam njima održavati nastavu. Tada ostavljaš učenike i umiruješ roditelja i baviš se nečime što ti nije u opisu posla ali je neophodno za zdravu komunikaciju i bolji odnos jer radim u nižim razredima i s tim roditeljima moram surađivati četiri godine. Zato je za naše dobro i dobro njihove djece bolje da nauče pravilno komunicirati kako bismo gradili odnos a ne ga narušavali na štetu djeteta.
Nerijetko bih izašla iz učionice i pred vratima našla ljutu majku koja presluškuje kako ja radim i komentira po društvenim mrežama moj rad. Napominjem da to ne padne na pamet roditeljima koji su školovani nego najčešće onima koji su nisko obrazovani i uzimaju prava da komentiraju tuđi rad te time opravdavaju nerad ili ponašanje svojeg djeteta.
Svjedočila sam tati koji me došao podučavati kako bih ja trebala djecu na drugačiji način učiti pisati pisana slova a ne ovako kako je meni propisano zakonom. Taj oblik slova se njemu ne dopada i smatra da to treba drugačije i on mi je pokazao kako. Gospodin je vinogradar a ne učitelj.
Ovo su samo neke od situacija za koje imam sreću da me nitko nije fizički napao.
No, moje kolegice su imale napad stolicom na njih, nebrojene prijetnje ili pak galamu po hodniku tako da odzvanja čitavom školom.
Ne volim iznositi prljavo rublje i smatram da za to postoji određeno mjesto. Ovo sada radim jer sam revoltirana događajima koji se zbivaju te ne ide na bolje već je samo sve gore i gore.
Tko je odgovoran za sve ovo? Jedna osoba nije.
Svatko bi trebao preuzeti svoj dio odgovornosti i počistiti pred svojim vratima.
Roditelji bi trebali naučiti komunikacijske vještine jer bi to njima služilo u odnosu s partnerom i djetetom te je to jedan od divnih načina da grade odnose među članovima obitelji i time grade obitelj kao važnu jedinicu društva.
Učitelji trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti te shvatiti da nije samo do zaključavanja vrata već i do edukacije koju trebaju pružiti učenicima i roditeljima. Sama sam pobornica radionica za roditelje i edukacija unutar škola. Smatram da ih je premalo jer nemamo dovoljno prostora za njih kada odradimo propisane sadržaje.
Vođe države bi trebali školstvo shvatiti puno ozbiljnije iako po njima to ne doprinosi društvu financijski ali uvelike doprinosi odnosima društva te pristojnosti i kulturi ponašanja i međusobnog ophođenja. Iako je njima lakše vladati glupljim osobama nego li intelektualcima, ipak bi trebali znati da saniranje štete troši više novaca nego li preventiva. Neka veća reforma školstva osim privremenih mjera nije rađena za vrijeme stvaranja Hrvatske države.
Vjerujem da mudre glave mogu sjesti i vratiti poštovanje tamo gdje mu je mjesto.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj
