Ako kada čitate literaturu o roditeljstvu, savjete koji vam drugi daju ili pak se educirate od nekog, osjećate krivnju da niste dobar roditelj ili da ne djelujete pravilno, razmislite je li to do onog tko je napisao ili do vas
Kako to da drugi ljudi ne osjećaju krivnju kada čitaju taj isti tekst a vi osjećate?
Razlog je u tome što su vas kao dijete odgajali u krivnji i najvjerojatnije i vi sami to činite svojoj djeci a da toga niste ni svjesni. Krivnja je emocija koja se najčešće prenosi s koljena na koljeno, potpuno nesvjesno.
Krivnja je osjećaj ili stanje svijesti u kojem osoba vjeruje da je učinila nešto pogrešno ili protivno nametnutim standardima. U toj situaciji dobiva poriv da se brani ili da krivi druge. Čak iako ta druga osoba nije rekla nešto čime bi krivila tu osobu već se radi o osjećaju te osobe.
Roditelj koji je u stanju krivnje, neprestano se brani i smišlja izgovore kako bi sebe uvjerio da nije kriv. Ili pak krivi druge kako bi i sam ostao manje kriv.
Ako kod sebe primijetite takvo stanje, vrijeme je da potražite pomoć. Stanje krivnje ili osjećaja grižnje savjesti je stanje poput bolesti u kojem se nećete moći previše mijenjati jer ste stalno u stanju obrane od drugih. Kada imaš poriv neprestano se braniti od drugih ne gledaš na svijet kao na prijateljsko mjesto ni na ljude kao suradnike već kao prijetnju. Radi se o neprestanom stanju stresa u kojem se nalazi vaš mozak pa i čitavo vaše tijelo. Posljedično, takvo stanje vodi u bolest.
Ljudi u takvom stanju nisu ni svjesni da i na druge prenose to svoje stanje te da reagiraju na neke rečenice koje nisu za reakciju jer ih nitko ne napada niti krivi ali djeluju iz već naučenog ponašanja.
I samima im je prenesena krivnja od njihovih roditelja te im to postaje normalno stanje življenja. Življenje u neprestanoj obrani od ostalih ili kriveći druge za nešto što su rekli ili učinili samo da bi sebi stvorili manji osjećaj krivnje.
Kako odgaja roditelj koji u sebi nosi osjećaj krivnje?
Kritizira
Roditelj će tražiti u ponašanju djeteta neku manu ili barem komentirati da je mogao na drugi način. Tek tada će dati priznanje ili pak ga uopće neće ni dati. U mnogim situacijama roditelj ima poriv komentirati učinjeno ili skrenuti pažnju na sve ono što se moglo drugačije i bolje. Time nesvjesno umanjuje ono što je dijete učinilo.
Uspoređuje
„Zašto ne možeš biti poput brata/sestre/nekog drugog djeteta?“
Umjesto da prizna djetetu i prihvati sve što je dobro, roditelj koji u sebi nosi nesvjesnu krivnju ima poriv potražiti što su drugi učinili bolje i tako uspoređivati dijete misleći da će ga time potaknuti da bude bolje a zapravo se javlja kontra efekt te time demotivira dijete, naročito ako to čini često.
Uvjetuje ljubav
Roditelj uvjetuje svoju ljubav djetetovim ponašanjem ili uspjehom što znači da će pokazivati ljubav i pažnju samo kada je dijete „dobro“ ili poslušno. Ako pogriješi, slijedi kritika ili usporedba da ga motivira kako bi bilo bolje. Ako pak dijete učini dobro, tada roditelj pokazuje ljubav.
Prebacuje odgovornost
„Svojim ponašanjem me sramotiš!“ ili „Umorna sam od tebe!“
Umjesto da roditelj poduči dijete kako da preuzima odgovornost za svoja ponašanja time što i sam preuzima odgovornost za svoje ponašanje kao roditelj, on krivi dijete za nešto što se dogodilo ili paka je sam roditelj nešto učinio. Kada roditelj razbije čašu krivit će dijete koje ju je tamo stavilo. U svakom slučaju će pronaći krivca u djetetu i prebaciti odgovornost na njega čak i u situacijama u kojima to izgleda nemoguće za izvesti.
Ima prestroga očekivanja
Dijete mora biti najbolji u razredu, najbolji u timu ili gdje god. Tek tada mu roditelj priznaje vrijednost. U suprotnom mu pronalazi greške i mane i inzistira da dijete bude najbolje. Takva djeca silom prilika traže krivce u drugima opravdavajući se samo da bi ih roditelji voljeli. Nerijetko lažu samo da razvesele roditelje i ispune njihova očekivanja. Sve za osmijeh i zadovoljstvo roditelja.
Pasivno je agresivan
Ima roditelja koji koriste tišinu, povlačenje ili suptilne znakove nezadovoljstva kako bi izrazili svoje razočaranje djetetovim ponašanjem. Naravno da će dijete osjećati krivnju bez jasnog objašnjenja roditelja.
Prenosi vlastitu krivnju
Roditelj koji i sam osjeća krivnju u sebi može taj osjećaj krivnje prenijeti na dijete kroz neprestano propitkivanje ili nametanje svojih strahova. Kada dijete izražava svoje potrebe, takav roditelj će komentirati „Samo na sebe misliš! Baš si sebičan!“
Ima nejasna pravila
Roditelj koji nije jasno postavio granice uvijek ima prostora da prozivanje djeteta zašto nešto nije učinio te time nesvjesno odgaja krivnjom. Dijete se stalno osjeća krivim za nešto što nije bilo jasno zabranjeno.
Koje su posljedice za dijete?
Vjerujem da većina roditelja uopće nije ni svjesna da odgaja dijete u krivnji jer živeći tako od malih nogu ne znaju drugačije. Zato i sugeriram da potraže pomoć kako bi najprije sebe iscijelili te time promijenili odgojne metode.
U suprotnom će dijete osjećati nisko samopouzdanje a roditelju neće biti jasno zbog čega se dijete tako osjeća. Djeca takvih roditelja osjećaju se neadekvatnima za počinjanje nečeg te neprestano traže podršku u drugima iako imaju kompetencije bolje od drugih. Strah od pogrešaka postaje dio njihovog života a potreba da udovoljavaju drugima im je svakodnevica.
Zato dragi roditelji, ako ste prepoznali neke od simptoma koje imate a niste ih do sada bili svjesni, ne morate više tako živjeti. Na kraju krajeva i vama je učinjena nepravda i nije vam bilo lako. Iz te empatije prema sebi i svojoj djeci krenite mijenjati sve što ne radi u prilog vama i djetetu. Možete drugačije i bolje.
Netko jednom treba završiti taj krug prenošenja nečeg što ne valja.
Nije vama bilo lako, no ne mora sve to prolaziti i vaše dijete.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj
