Dakle, nije poanta da dijete ne kritizirate već da naučite kako to raditi bez štete po ikog
Kada bi rješenje ove teme stalo u jedan tekst, vrlo rado bih ga podijelila s vama kao što s vama dijelim sve što znam. No, nije tako jednostavno i ne može sve u nekoliko riječi. Nemam čarobni štapić i ne znam ulijevati u glavu ono što sam sama godinama učila, isprobavala u razredu i na svojoj djeci, tražila, čitala, istraživala i plaćala mnoge edukacije kako bih naučila.
Pokušat ću vam objasniti kako je najbolje uputiti kritiku i u čemu je poanta iako imam u najavi čitavo predavanje od 2 sata na ovu temu.
Dakle, stručnjaci preporučuju jednu kritiku na 5 pohvala. Poprilično težak omjer kada znamo kako praksa funkcionira. Tu ne mislim samo na roditeljsku praksu, već i na kolege stručnjake, odgajatelje, učitelje, profesore.
Ni u srednjoj školi a ni na fakultetu nas nisu učili kako djetetu uputiti pravilnu kritiku. To se valjda podrazumijevalo da znamo sami od sebe. Ni vas roditelje nitko ne podučava tome iako je to jedna od vrlo bitnih stavki u odgoju i ophođenju s djetetom.
Dakle, nije poanta da dijete ne kritizirate već da naučite kako to raditi bez štete po ikog. Sama riječ kritika je vrlo gruba kada je u pitanju odgoj. Upućuje na prosudbu pozitivnih i negativnih strana nekoga ili nečega. No, kada kritiziramo, najčešće je koristimo u negativnom kontekstu nastojeći uputiti ono što nije dobro, dakle izreći negativni dio prosudbe. Vrlo rijetko kažemo pozitivnu kritiku, a ako je i kažemo, znamo to reći na negativan način te tako osoba uopće ne stječe dojam da je tu nešto pozitivno. Iako je prvotna namjera osobe da kritikom usmjeri, u nekom trenutku naiđe na otpor s druge strane te sve pođe po zlu.
U odgoju u stvari ne bi trebala biti prisutna kritika kao kritika jer ne možete prosuđivati nekog tko tek uči. Zar ga ne biste trebali najprije usmjeriti, podučiti, objasniti sve dok ne nauči? A onda ako nije naučio, kritika ide onome tko ga je učio, zar ne? Koliko puta roditelji kritiziraju kako pojedini učitelji ne (na)uče djecu kako treba. Znači li to da su roditelji krivi ako dijete nešto što su ga oni učili ne radi kako treba? Toliko o odgovornosti učenja. Dio odgovornosti je i na učeniku odnosno djetetu, zar ne? Ipak mu mora biti stalo do toga da nauči, da vježba i ponavlja postupak sve dok ga ne svlada.
Ako uvidite da dijete tijekom procesa učenja ne radi nešto kako treba, roditelj se ne bi trebao postavljati kao kritičar već usmjeravatelj ili kao motivator koji treba poticati dijete da uspije u onome što uči. Ako s takvim stavom pristupate učenju i djetetu u želji da mu pomognete da svlada postupak koliko je to god moguće, tada je na vama da ga potičete, dodatno objašnjavate, provjeravate što ne razumije i tražite načine kako mu možete još pomoći sve dok ne nauči.
Ima li tu mjesta kritici? I kome je uputiti – onome tko ne zna naučiti i predati znanje ili onome tko sporije uči ili ne razumije kako točno treba odraditi? Zar ne mislite da bi dijete iz prve učinilo postupak i s radošću naučilo zato što vas bezuvjetno voli i ne želi vas razočarati, no poanta je da ne razumije gdje griješi i kako da popravi postupak. Naravno da ima djece koja imaju dvije lijeve ruke, ili sporije uče, ili teže svladavaju sadržaje i po svojoj građi i postojanju su takvi. Ono što je ključno da razumijete, da je to vaše dijete i trebali biste znati koliko mu treba da svlada postupak i koje postupke neće nikada moći svladati a koje hoće. Ima li tu mjesta kritici, ljutnji, razočaranju? Zar ne biste kao roditelj trebali prihvatiti i s najviše razumijevanja voljeti dijete baš takvo kakvo jest?
Ono što je još poprilično važno u cijelom odnosu je da onome kome se obraćate ne biste smjeli nabijati osjećaj krivnje, srama, grižnje savjesti, straha, nemoći, nesigurnosti, sumnje, brige, obeshrabrenosti, frustracije i sličnih negativnih emocija.
Zašto je to važno u komunikaciji s drugima naročito ako želite da vas osoba razumije i da shvati poantu?
Svatko od nas će u trenutku kada mu netko nabija osjećaj krivnje, grižnje savjesti, obeshrabrenosti ili bilo koje od gore navedenih negativnih emocija dobiti emotivnu blokadu i pri tome nema šanse da itko išta uči i nauči.
Takva osoba se u tom trenutku zatvori, stisne u sebe, isključi iz ovog svijeta, tuguje i pati unutar sebe. Većina ne želi više ni slušati sugovornika, isključi se ili udalji. U takvom emotivnom stanju je učenje nemoguće. Razvija se vrlo neugodan osjećaj koji se duboko urezuje dok ne iscijeli, s vremenom, možda. Ili počinje to isto raditi drugima.
Dakle, učenje je puno bolje kada je osoba u dobrom stanju, kada je ispunjena pozitivnim emocijama poput radosti, ljubavi, zahvalnosti, slobode, entuzijazma, strasti, pozitivnih očekivanja, nade, osjećaja zadovoljstva. Učiti nešto novo tijekom ovih divnih emocija je olakšanje i sve ide brže i lakše.
Zar nije bolje za onog tko podučava da je i sam u tom raspoloženju te da u isto takvo raspoloženje uvede i osobe koje podučava te time svim sudionicima osigurava brže učenje u ugodi. Uz takve ljude je ljepše i lakše učiti. Sve što osoba treba u tom trenutku je imati pozitivan i optimističan stav tijekom educiranja i uz takvu osobu se lakše uči.
E sad, kada ispred sebe imate nekog takvog, onda vam je i lakše podnijeti usmjeravanje takve osobe. Nemate problem postavljati pitanja jer znate da će vam strpljivo objasniti. U stvari, takvi ljudi niti ne kritiziraju već su tu da pomognu. Imaju potpuno drugačiji stav i svakome tko uči od njih je lako u odnosu i tijekom procesa učenja.
Ako roditelj ima takav stav prema djetetu, dijete će s radošću učiti od njega, bez straha pitati što mu nije jasno i tražiti detaljnija pojašnjenja. Nitko tu nije usmjeren na kritiku već na učenje i svaki napredak se pohvaljuje. Tako je s lakoćom postići pet pohvala i jednu kritiku koja je ionako pozitivno usmjerenje jer osoba ima takav stav.
Da bi sve ovo osoba mogla izvesti, potrebno je biti u dobrom stanju. Ako je loše volje ili ne voli govoriti, onda joj je teško podučavati i biti takva. No, ako shvati da je potrebno puno manje vremena u procesu učenja ako se i ona potrudi, daje sve od sebe kako bi učenik shvatio, tada može čak uživati u podučavanju.
Dakle, vaše kritike bi trebale biti u stvari usmjerenja, poticaji, dodatna objašnjenja, motiviranja a sve to uz korištenje pozitivnih emocija, a nikako vrijeđanje i omalovažavanje jer nitko od toga koristi nema.
Ako ne znate KAKO, preporučujem edukaciju Mudra kritika od koje dijete „raste“. Održat će se online u srijedu, 4.12. od 19 do 21 sat. Svi detalji su na web stranici anitavadas.com
Netko je pogrešno svladao gradivo kada je shvatio da je kritika način učenja. Nije. Negativno kritizirati nekog znači samo pokazivati nadmoć, moć ega i zapravo vrlo sebičan način samohvale i veličanja sebe. No, pitam vas – u čijim očima pokušavate biti veliki? Niti u dječjim a niti u onima koji slučajno čuju. Manji ste od najmanjeg i nitko vas više nikada neće poštivati niti željeti biti u vašoj blizini. Stoga razmislite, molim vas, o tome koliko umanjujte sebe u cijeloj priči i ne postižete ono što vam je bila prvotna namjera – educirati.
Da je lako, nije, da je moguće – o da – jeste!
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita Vadas, savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj
