Stvorile su se dvije strane, mi kao učitelji s jedne strane i djeca s roditeljima s druge strane
Danima se diže prašina oko djeteta koje je preseljeno u nekoliko škola radi ponašanja a sustav i dalje nema rješenja. Ponašanje djeteta ostaje isto.
Zapravo je bilo pitanje vremena kada će takve stvari izaći u javnost jer svi mi koji radimo u prosvjeti 20 i više godina odavno smo svjesni da nam sustav iz godine u godinu veže ruke i nemamo nikakve načine korigirati ponašanja djeteta jer se djeca već od nižih razreda pozivaju na svoja prava a ako ih slučajno ne znaju, dolaze nam roditelji djece u školu podsjetiti nas na to. Sustav nema ni jedno jedino rješenje da djeca izvršavaju svoje dužnosti. To ide do te krajnosti da ih više ne znamo kako motivirati za učenje i čitanje ili obavljanje svojih dužnosti a ruke su nam vezane po pitanju ocjena što se toga tiče.
Iz većine predmeta više ne smijemo ocjenjivati domaće zadaće već ih poticati da pišu. Ne smijemo ocjenjivati loše ponašanje i nerad već moramo pisati afirmativne bilješke a sve loše ne smije biti evidentirano u imeniku.
Većina djece je uvjerena da zna jer doma sve zna iako pokazuju vrlo površno znanje. Mnogi dolaze u školu nenaspavani i umorni jer igraju igrice do kasno u noć. Roditelji stavljaju zaštite ali ih djeca otkriju i iza leđa roditelja rade po svome.
Ne smiješ narediti, podviknuti, zahtijevati, a posljednjih godina ni ocjenjivati loša ponašanja i nerad jer sve to spada u odgojni a ne obrazovni dio. Iako je škola odgojno obrazovna ustanova, uglavnom su nama učiteljima za odgojni dio vezane ruke. Djeca to vide.
Zato i kažem da je bilo pitanje vremena kada će djeca shvatiti da smiju sve a sankcionirani ne smiju biti.
Dijete u školi zna da može demolirati školu i uništavati namještaj te imovinu škole, ali mu štetu Škola ne smije naplatiti jer se radi o maloljetniku. Roditelji se igraju skrivača i kažu da dijete nije krivo sve dok se ne dokaže te ignoriraju štetu i odbijaju je platiti.
Većina škola nema kamere iako bi neki roditelji ostali zabezeknuti da vide kako se njihova djeca ponašaju u školi, kolika prava sebi uzimaju da omalovažavaju vršnjake ili pak se učiteljima obraćaju s „Što mi možeš?“, „Dokaži da sam ja!“, „Zašto bih ja to morao?“, šetaju slobodno po učionici, dolaze do katedre i unose se u facu kada dobiju ocjenu nižu od 4 i slično.
Većina roditelja pristojne djece koja ne bi takvo što ni napravila, ali ako se dogodi slučajno, reagiraju i pomognu oko saniranja štete. Roditelji neodgojene, bezobrazne i nekulturne djece ali i djece koja uopće ne obavlja ni osnovne dužnosti koje Škola zahtjeva najčešće dolaze galamiti u školu na učitelje, braneći svoje dijete i dižući ga na pijedestal, pozivajući se na prava a ignorirajući dužnosti.
S druge strane je pritisak roditelja koji se ne slažu s nižim ocjenama a to su za njih ocjene dobar, dovoljan i nedovoljan, govore doma protiv učitelja te mnoga djeca u školi ponavljaju rečenice za koje mi učitelji znamo da nisu njihove jer nisu primjerene njihovoj dobi.
Stvorile su se dvije strane, mi kao učitelji s jedne strane i djeca s roditeljima s druge strane. Umjesto da roditelji shvate da je za dobar odgoj djeteta važno da smo ujedinjeni te da tako odgojimo dijete spremno za život, oni time štete djeci jer djeca iskorištavaju situaciju i postaju neradnici koji očekuju visoke rezultate. Jednog dana će njihova djeca biti radni dio društva bez odgovornosti i obaveza očekujući plaću za nerad.
S druge strane su djeca koja se trude, rade i redovito izvršavaju svoje obaveze te se osjećaju zakinuta što se ne cijeni njihov trud i rad. Kako ne ocjenjujemo ni nezalaganja tako nema više ocjena ni za zalaganje i trud. Nema više ocjena za loše a ni za izvrsno vladanje.
U imeniku su kriteriji isključivo vezani uz znanje a bilješke trebaju biti motivirajuće i pozitivne iako o nekoj djeci nemaš što pozitivno napisati. Smatram da su tako ugroženi i svi ovi učenici koji se doista trude i rade redovito.
Ugroženi su divljačkim ponašanjem, grubošću, vikom, neredom na nastavi i uvredama nekih učenika koji se neprestano pozivaju na svoja prava a mi kao sustav nemamo puno sankcija osim opomene, ukora, strogog ukora i preseljenja u drugu školu.
Čak i kada preselimo dijete u drugu školu, agonija se ponavlja kao što vam je poznato iz medija ako pratite.
Postepeno smo iz godine u godinu došli do toga da učenik može učitelju izreći svašta a učitelj ne smije ništa. Ako se čak i brani, na kraju ostaje bez posla.
Dijete od 10 godina postaje svjesno da smije sve i da za to neće odgovarati jer sustav ima rupe i da posljedice neće morati snositi ni on a na žalost najmanje roditelji.
Duboko se nadam da će se razmotriti čitava situacija i početi raditi detaljnije na reformi školstva jer do sada osim kozmetičkih poteza nije bilo većih promjena posljednjih desetaka godina. Polako su se ukinula sva prava učiteljima a moć se dala djeci koju tek treba pripremiti za život.
Kako je većini djece život u virtualnom svijetu svakodnevica gdje je ubijanje učestali dio većine igrica, ne čudi me da su neke države imale problem čak i s time.
Najvažnije je najprije odgojiti dijete u odgovornu i samosvjesnu osobu a tek onda mu dati sva prava a ne obrnutim redoslijedom jer sada kao društvo plaćamo cijenu a ako se nešto ne promijeni, još ćemo je i plaćati.
Roditelji trebaju što prije shvatiti da učitelji nisu protiv njih nego na njihovoj strani. Do tada mi međusobno vodimo rat a djeca vladaju i učiteljima i roditeljima, na štetu svih nas.
Želim vama puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj
