Ovih dana se Čakovec i Međimurje spominju u medijima u kontekstu nasilja u školama. Mnoge škole su prije nekoliko godina dobile pločicu s nazivom „Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje“ u cilju promidžbe mirnijeg rješavanja problema
Vjerujem da je ova pločica trebala biti podsjetnik učenicima kako ne bi bilo međusobnog nasilja. Prije nekoliko godina nije se ni slutilo da bi nasilje moglo biti usmjereno čak i prema učiteljima i profesorima.
Nekoliko dana uoči Svjetskog dana učitelja, 5. listopada koji se slavi posljednjih 30 godina prema odredbi UNESCA, nije loše da se podsjetimo na to koliko su učitelji važni za društvo iako se njihova uloga minorizira iz godine u godinu.
Kako društvo tretira učitelje tako će i djeca u školi s mnogim roditeljima tretirati istog tog učitelja koji nastoji njihovo dijete „izvesti na pravi put“.
Kako smo dozvolili da dođe do toga da umanjimo važnost učitelja do te mjere da ih svatko može blatiti gdje stigne, da svatko sebi može uzeti za pravo i reći da se tako ne podučava ili pak da učenici u školi bez imalo poštovanja gađaju kredom učitelja ne smatrajući to nepoštovanjem?
I sama radim u školi posljednjih 25 godina i svjesna sam manjka nepoštovanja iz generacije u generaciju, kako od učenika tako i od roditelja. Zato i tvrdim da odgoj i poštovanje dolaze iz kućnog odgoja. Ako roditelj ne poštuje svoje dijete, pa ni one koji ga nastoje naučiti osnovama za život, onda ni to dijete neće davati poštovanje učitelju ali niti starijim osobama.
Ne shvaćamo važnost poštovanja u društvu naročito što i sami mediji dozvoljavaju da se izraziš na društvenim mrežama i kažeš svakome što ga ide bez imalo promišljanja o kulturi ophođenja, bez imalo empatije o tome kako će se druga osoba osjećati i bez imalo poštovanja da se obraćaš starijima od sebe ili pak osobama o čijem životu ne znaš baš ništa.
Bez obzira na to što je točno ili netočno, važno je to izreći s poštovanjem i komunicirati ispravno jer samo tako će tvoj glas na ispravan način doprijeti do drugih.
Nasilje, verbalno ili fizičko nije način koji bismo trebali poticati kod djece ali sve to kreće i od osobnog ponašanja i uzora u koji se dijete ogleda.
Učiteljima je u školi odavno oduzeto baš sve da sebe zaštite. Niti ih itko štiti.
Kada dođe do nekog incidenta, roditelj na žalost digne sve na noge i samo se gledaju i štite prava djece koja u slučaju nasilja uglavnom nisu u pravu. Slučajevi se u tišini zataškaju. Učitelji najčešće ostaju bez posla ili u sramoti a dijete i dalje ostaje nasilno ali sada ne samo prema učitelju već postaje i problem društva.
Činjenica jest da svaki roditelj želi da mu dijete završi školu, imao dijete interesa za nju ili ne. Kako roditelji vrše pritisak na dijete, ono upisuje školu jer mora ali to što tamo neki rade, nije dopustivo. Slično je i u osnovnim školama gdje je manje nasilja među učenicima ali je više vrijeđanja i omalovažavanja učitelja pa čak i od strane roditelja.
Danas svatko može ući u školu i istresti svoje frustracije na svakog pa čak si to neki dopuštaju čak i tijekom trajanja nastave.
Većina škola nema kamere zbog nedostatka financija ili pak jer žele štititi prava djece, no uvjerena sam kada bismo imali kamere i kada bi javnost imala uvid u to što sve današnji učenici sebi dopuštaju tijekom nastave dok su učiteljima ruke vezane, da biste se zgrozili nad mnogim ponašanjima učenika prema učiteljima i drugim učenicima.
Ponašanja neke djece u školama već od 1. razreda osnovne škole su više nego nedopustiva – od obraćanja s „ti“, prijetnji kažiprstom, bacanja bilježnica u učitelje, bacanja knjiga o pod, bacanja stolica, bacanje na pod i udaranje rukama i nogama u odbijanju izvršavanja zadataka osim ako nije onako kako oni žele, govorenja pogrdnih riječi, pisanja papirića o učiteljima, snimanja učitelja i stavljanja na društvene mreže, otvaranje lažnih profila na društvenim mrežama i ismijavanje kako učitelja tako i suučenika… Ima toga previše i iz dana au dan sve više i više jer sankcija nema ali su preblage.
Najgore što se učenicima dogodi zbog takvog ponašanja je dodjela lošeg ponašanja, opomene i ukori. Vrlo, vrlo rijetko preseljenje u drugu školu jer i druge škole imaju istih problema. Izbacivanje iz škole za koju učenik ionako nije zainteresiran ne postoji. Većina mjera se na kraju nastavne godine briše kako bi učenik počeo skupljati ih ispočetka. Kao da su to sličice za album. Možete misliti koliko ozbiljno to oni shvaćaju.
Pitam vas, koju poruku mi šaljemo djeci?
Čemu ih učimo?
Kada bismo im barem pisali u dosje da su se tako ponašali u školi i da njihovi budući poslodavci znaju tko im dolazi u firmu, ali ne. Vjerujte mi, i poslodavci imaju još većih problema s takvim osobama jer im je odnos prema radu loš u startu. I oni se žale da ne dolaze na vrijeme na posao, da ne nazovu kada su bolesni, da neozbiljno shvaćaju odgovornost, da traže slobodne dane kada nemaju pravo na njih, dolaze pijani na posao, umorni i nenaspavani jer čitavu noć igraju igrice.
Zapravo, mi ni ne shvaćamo da čitavo društvo ima problem zbog toga što u jednoj učionici nekolicina takve djece terorizira sve ostale koji ne mogu u miru raditi a to žele. Pravih sankcija za takva ponašanja nema i svi po nekoliko godina moraju tolerirati takva ponašanja nekolicine. Kada izbije incident, opet mediji prezentiraju i štite takvo dijete jer je glasnije od ostalih poštenih.
Pitam se, kuda vozi ovaj brod i što time dobivamo?
Želim nam svima hrabrosti da se izborimo za pravednije i mirnije društvo, dostojno lijepog života. Da bismo do toga došli, krećemo od roditelja, vrtića, osnovne škole i učitelja, ali i o tome kakvo društvo želimo ako nešto hitno ne promijenimo.
Je li to društvo s nultom tolerancijom na nasilje ili ignorancija nasilja u kulturnim ustanovama?
