Dragi roditelji, koliko vremena uzimate da podučite dijete strpljenju u ovom turbulentnom svijetu?
Dijete od malih nogu stječe dojam da sve što čini mora činiti sve brže i brže, početi multitasking i činiti sve brže kako bi udovoljio svijetu.
Svijet se naglo ubrzao posljednjih godina pa se čak i u oglasima za posao traži vještina multitaskanja.
Računalni programi su sve brži, uvodi se sve brži Internet, život se organizira da se skrati vrijeme čekanja.
S druge strane postoje aktivnosti za koje treba vrijeme, treba strpljenja.
Djeca danas više ne moraju čekati u redovima da bi vježbala strpljenje ali će se naći u životnim situacijama gdje će im strpljenje i te kako trebati.
Trudnoći je potrebno 9 mjeseci. Kada se javiš na oglas za posao, trebaš čekati odluku. U prometu ćeš se svakodnevno naći u situaciji da moraš čekaš. Kod liječnika se čeka na red mjesecima i godinama. Čekaš na dostavu hrane i u restoranu, na izdavanje isprava i na mnogim drugim mjestima.
Što će ti teže biti čekati, to ćeš se češće nervirati. Što ćeš se češće nervirati, to ćeš češće djelovati iz emotivnog dijela mozga koji je podražajan. To opet znači da ćeš svako malo napraviti ispade i drame. Ili ono što djeca imaju – tantrume. A to nije kontrola emocija već nekulturno ponašanje s izljevima bijesa. Svi drugi ti postanu krivi samo zato što ti nisi naučio biti strpljiv i čekati.
Je li to korisno za život? Nije. Znači li to mir u životu? Nimalo.
Zato je važno da sada kad su mlađi, poduzmete sve korake da ih pripremite i za taj dio života te da ih polako kroz svakodnevne aktivnosti učite strpljenju.
Kako?
Najvažnije je da ih prestanete ubrzavati.
Dijete nema osjećaj za vrijeme. To je naučeni i stečeni osjećaj. Ako ih mi odrasli koji smo već ubrzani, požurujemo onda im šaljemo poruku da su pogrešni i da trebaju postati poput nas. U stresu. U žurbi. U nervozi. Neimanju vremena.
Radije uzmite dovoljno vremena za spremanje i ono što činite kako biste vi sebe usporili te djetetu pokazali interes za ono čime se bavi. Tako ćete i sebi učiniti uslugu te tim usporavanjem uživate trenutke djetinjstva koji će vam ionako prebrzo proći.
Nastojte djetetu ne ponavljati rečenicu „nemam vremena“ jer ostavlja gorak okus u ustima. Zapitajte se za koga nemamo vremena. Za one do kojih nam nije stalo. Ne želimo da na nesvjesnoj razini dajete djetetu pogrešan dojam.
Organizirajte svoje vrijeme tako da s djetetom uvijek uzmete tri puta više vremena nego li za odrasle osobe. Djetetu će to puno značiti a vidjet ćete s vremenom koliko će i vama goditi da usporite.
Tako će dijete imati dojam da ste tu za njega, da ste prisutni i da ga vidite, doživljavate i pokazujete interes za ono čime se dijete bavi.
Znam da to znači ranije buđenje i drugačija organizacija. Znam i to da to nećete moći uvijek organizirati.
Sve je to u redu i dio je života ali kad god možete, učinite tako.
Ako vi kao prvi učitelji djeteta ne naučite dijete strpljenju, podučit će ga život na puno teži i bolniji način. Život ima svoje načine i puteve koji nam se ne moraju uvijek sviđati a moramo ih prihvatiti.
Imate prvih 20 godina djetinjstva da polako kroz godine radite na strpljenju, kako vlastitom tako i djeteta. Ipak ste vi uzor.
Strpljenje znači vježbanje mira i uvođenje mira u svoj život. Strpljivi ljudi se u potpunosti drugačije ponašaju i imaš dojam da su uvijek prisutni i zainteresirani.
Strpljivi ljudi se bolje nose s frustracijama i reaktivnim ponašanjem. Imaju bolju samokontrolu nad neugodnim situacijama.
Uz sve navedeno, strpljivi ljudi su emocionalno otporniji jer vježbaju djelovanje iz višeg dijela mozga za razliku od reaktivnih ljudi koji svako malo emocionalno reagiraju i imaju ispade.
Strpljiv ljudi su manje u stresu i djeluju smireno, pa i na ljude oko sebe.
Kao što vidite, puno je više koristi od vježbanja strpljenja nego li od ubrzavanja u životu. Jednom treba početi a naša djeca su idealna prilika da vježbamo strpljenje uz njih i zbog njih kako bismo im bili model i uzor i pripremili ih za kvalitetniji život.
