Puno je uvjerenja koje roditelji žive a nisu svjesni da svojim djelovanjem utječu loše na odgoj djeteta
Greške u roditeljstvu uočimo tek u pubertetu ili tek kada djeca
odrastu. Tad nam predbacuju ali kad nismo znali bolje.
Izdvojila sam neke koje sam primijetila u radu s roditeljima pa
se možda nađete ili srećom ne nađete.
– Ja bih da je moje dijete komunikativno i slobodno odgojeno, a
ne poslušnik društva. To očekujem od institucija da mu dozvole,
iako ja nemam vremena baviti se time jer kada dođem s posla ne
bih se sada raspravljao s djetetom nego neka napravi što sam
rekao/rekla jer nemam više snage za rasprave.
– Moje dijete mora imati sve te moderne igračke, računalo,
mobitel i druge aktualnosti i sve ono što imaju vršnjaci jer ne
želim da se izdvaja po ničemu. Zato ću raditi od jutra do mraka
da mu to omogućim. Naravno da se onda ne stignem baviti njime ali
barem ima sve što želi te ga neće zbog toga prozivati u
društvu.
– Ako sve napravim umjesto djeteta, iskupit ću se što nisam više
s njim i uz njega. Ionako osjećam grižnju savjesti što ne
provodimo više vremena zajedno, pa onda da barem napravim za
dijete ono što se njemu ne da.
– Ja sam zapravo svaki dan s djetetom samo si moram obavljati ono
što se mora. Neće se samo. Ali moje dijete je tu i vidi me da
radim i da sam u gužvi. Razgovaramo mi svaki dana, onako
usput.
– Najvažnije je da ima petice jer onda može biti sve štogod
poželi, moći će upisati bolju školu i imati bolje zanimanje. Nije
važno zna li znanje jer to se danas ne cijeni već se cijeni
količina petica u imeniku. Tako se lakše upisati u željene
škole.
– Naravno da ću dijete nagraditi za petice. Ipak ej to petica!
Zašto ne?! Proslavit ćemo je i radovati se. Nek’ to bude djetetu
motivacija za daljnje petice. Ponosni smo na naše dijete jer i
samo ne želi dobivati manje od pet, eventualno četvorku. I mi smo
uvijek imali same petice pa to očekujemo od djeteta.
– Najbolje je da upiše neku državnu školu i ima siguran posao, a
za to mu trebaju petice. Vezu već imamo. Dijete se malkice nećka
oko toga, ali još je premalo i u pubertetu ne može odlučivati što
je najbolje za njega. To ćemo mi roditelji odlučiti.
– Malo batine nikome nije naštetilo. I ja sam dobro ispao pa će i
dijete. Samo si je krivo kad izaziva svojim ponašanjem. Neće mu
od toga ništa biti. Zar nije batina iz raja izašla?
– Dijete ne smije visjeti na mobu jer mu to šteti. Ja smijem jer
sam odrastao čovjek ali ono ne smije. Tako kažu stručnjaci. Iako,
kada idemo negdje, lakše je dati mu mobitel da se zabavlja nego
da radi probleme. A i svi drugi vise na tome, pa nek’ se djeca
zabavljaju. Osim toga, drami oko toga toliko da mi je lakše dati
mu nego da se opet svađamo.
– Ja pušim i pijem ali svojem djetetu to ne želim. Zašto da se
muči s time. Zato mu zabranjujem samo da nema brigu s time kao
ja.
– U ovo današnje vrijeme više ništa nije sigurno i ja svoje
dijete ne puštam da spava kod drugih. Nema govora o tome! Otkud
da znam što će tamo naučiti i kakve gluposti raditi. Niti ja
želim da netko spava kod nas a niti moje ne treba kod drugih.
Nek’ si svatko odgaja svoje dijete kako zna. Neću se još s
drugima baviti. Plašimo se da mu se nešto ne dogodi pa je bolje
da je doma. Nek’ se oni radije čuju mobitelima.
– Za dječje rođendane ja uvijek nabavljam poklon. Ne mislim još i
dijete voditi sa sobom u nabavku pa da potrošim još i više. Ono
ni ne zna što smo kupili. Nije ni važno. Bitno da se mi ne
osramotimo s poklonom.
– Partner i ja se baš ne možemo dogovoriti oko odgoja ali zato ja
potajno dam djetetu tako da partner ne zna. Što ne znaš, ne
boli.
– Mi roditelji se ne stignemo baviti još i svojim osobnim
razvojem. Nemamo vremena za te moderne edukacije. Mi to već sve
znamo i tako radimo.
– Nemam se ja što djetetu ispričavati. Pogriješio jesam ali
valjda se zna tko je glavni u kući. On je dijete i on se meni
treba ispričati.
– Jedino kada povisim ton me doživljavaju. Sve to cici-mici i
moderni odgoji, to ne funkcionira kod nas. Oni odmah naprave kada
ja viknem.
– Pohvalim ja njega svaki dan. Dobro je ono dijete i ja mu to
kažem. Ne treba ga previše hvaliti da se ne iskvari. Već on zna
da sam ja zadovoljan s njime i da je ono meni dobro. Ne treba to
stalno govoriti.
– Kako su se posvađali, tako će se i pomiriti. Ne želim se ja tu
miješati. Pa mi roditelji se svaki dan posvađamo i pomirimo. Vide
oni to i to je normalan život.
Znači, ovo nije nešto što bi trebalo uvesti u odgoj već izbaciti
iz odgoja. Da me se pogrešno ne shvati.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam! Vaša Anita V.
P.S. Ako ste se pronašli i previše točaka, molim da me
kontaktirate za individualno savjetovanje i poradimo na tome. Moj
broj je 098 564 290