Jeste li kao roditelji svjesni toga da virtualni svijet i neki vama potpuni neznanci utječu na vaše dijete iz dana u dan te mu usađuju svoje vrijednosti?
Koliko vremena u danu posvećujete svojem djetetu? Koliko ste posvećeni poslu i onome što volite? Tko dobiva više vas – dijete ili posao?
Ako roditelj nema vremena za dijete, dijete će naći onog s kime će provoditi vrijeme. Čovjek je društveno biće i djetetu je bitno da se druži ali i da uči. Zato većina djece koja nemaju mogućnost biti uz roditelje kao svoje uzore, traži uzore u virtualnom svijetu i tamo ih pronalazi.
Ako vi kao roditelji niste svojem djetetu izgradili vrijednosti koje mu želite prenijeti, onda će netko drugi imati utjecaj na vaše dijete svojim vrijednostima. Ako se roditelji ne pobrinu da odgoje dijete, poduče ga kulturi ponašanja, da stekne neke od vještina potrebnih za život, dijete u toj želji da nauči što više, uči od svih koji mu to omogućuje a najčešće je to virtualna svijet.
Jeste li kao roditelji svjesni toga da virtualni svijet i neki vama potpuni neznanci utječu na vaše dijete iz dana u dan te mu usađuju svoje vrijednosti?
Kako radim u školi, nerijetko se susrećem s djecom koja satima vise u virtualnom svijetu jer roditelji rade a dijete je željno druženja. Kako dijete nigdje ne smije ići, mnogi roditelji smatraju da je zaštićeniji ako je doma u četiri zida pri tome ne shvaćaju da dijete, naročito što je mlađe želi učiti o ovom svijetu i da je to njemu poput zatvora. Zato pronalazi načine da izađe iz ta četiri zida i uči od onih koji mu to omogućuju.
Roditelji koji nemaju kontrolu nad onime što radi njihovo dijete u virtualnom svijetu, koje stranice posjećuje i tko je taj od kojeg njihovo dijete uči, prepuštaju drugima da im odgaja njihovo dijete. Neću pisati o štetnosti dugotrajnog konzumiranja raznoraznih sadržaja Interneta jer to zaslužuje poseban tekst ali ću vas upozoriti da je virtualan svijet pun novotarija za koje sam uvjerena da nisu u skladu s vašim obiteljskim vrijednostima u koje vi kao obitelj vjerujete i želite podučiti tome vlastitu djecu.
Kako to znam? Po tome što su djeca u školi sve manje empatična, sve manje društvena a sve više agresivna ili pak s potisnutim emocijama te svako malo eksplodiraju. Pri tome mislim na djecu za koju je vidno da su konzumenti internetskog sadržaja. To ni ne skrivaju već se time hvale i potiču i drugu djecu da im se pridruže.
Dijete mlađe dobi koje još nema razvijene vrijednosti ali ni razvijen mozak, ne može odlučivati što ej za njega ispravno i naravno da nema ništa protiv toga da satima igra igrice ili surfa prostranstvima virtualnog svijeta. Na kraju krajeva, nešto mora raditi jer mu se ne nudi ništa bolje.
Takva djeca su nekoncentrirana tijekom nastave, upadaju u riječ, nemaju kulturu poštovanja, sa svima su na ti, nerijetko dolaze nenaspavana u školu, tu i tamo imaju ispade – lupaju po stolu, udaraju, bacaju knjige i svadljive su prirode. Vidno im je izražen dio mozga koji je pod utjecajem velike količine dopamina i adrenalina s kojim se to malo tijelo ne može nositi te su takve reakcije ispušni ventil.
Vjerujem da svojoj djeci ne dajete alkohol, kavu ili drogu, ali konzumiranje agresivnih igrica se pokazalo daleko štetnijim za razvoj mozga nego li spomenute supstance.
I na kraju da vas roditelje pitam, tko je odgovoran za vaše dijete? Bi li škola trebala poduzeti nešto da se sve ovo spomenuto ne dešava? Ili bi se društvo trebalo za to pobrinuti?
Škola može sanirati štetu u smislu da im nudi znanje koje dječji mozak željeno želi, no i to su uglavnom činjenice i najčešće ne na primjeren način prenesene djeci jer oni s tolikim ubrzanim načinom konzumiranja života doživljavaju školske sadržaje kao dosadan i prespor način učenja. Pri tome ne shvaćaju da skupljanje internetskih sadržaja nije učenje. Učenje je tek kada primijeniš iste sadržaje i koristiš ih u životu.
Društvo će se morati pobrinuti tako da organizira ustanove koje će pomoći ovisničkom ponašanju koju djeca sve više imaju i jedino im je na pameti da dođu doma i igraju dalje i još više.
Najveći utjecaj na to da djeca budu bolje ili da ne dođe do ovisničkog ponašanja imaju roditelji te djece koji im prerano daju mobitele u ruke smatrajući to igrom ili pak ne shvaćaju posljedice učestalog i prevelikog korištenja.
U današnje vrijeme ne biste kao roditelji trebali prepustiti djeci da iz virtualnog svijeta sami biraju sadržaj. Taj dio je vaša odgovornost jer ako nećete vi to imati pod kontrolom, vjerujte mi da će se marketing ili pak raznorazni vrebatori virtualnog svijeta potruditi da osvoje srca vaše djece i da postanu omiljeniji uzori od vas roditelja.
Do toga ne bi trebalo a ni smjelo doći! I ne dolazi kod roditelja djece koji se bave njima, koji su im posvećeni, koji provode vrijeme s njima, koji im daju pažnju i vrijeme, koji s njima razgovaraju o tim sadržajima, koji im prenose svoje obiteljske vrijednosti koje su puno jače i bolje od onih koje nudi virtuala.
Nemojte reći da se ne može jer kako gledam u školi djecu kod koje se ne može, tako gledam i one kod kojih se može. Nisu oni čarobnjaci već su shvatili svoju roditeljsku odgovornost i posvetili 20-ak godina svojeg života tome da odgoje odgovorno i samostalno dijete koje zna donositi ispravne izbore.
Dijete to neće naučiti od drugih i ne bi bilo ispravno da netko drugi preuzme odgovornost za vaše dijete, ali se sve to dešava time što prepuštate dijete virtualnom svijetu i malo po malo vam taj svijet krade dijete, nameće drugačiji način razmišljanja i jednog dana ćete se probuditi i nećete prepoznati vlastito dijete i način na koji on živi. Da do toga ne bi došlo, potrudite se oko djeteta i imajte kao roditelji najveći utjecaj na njega te budite uzor kojeg će dijete s ponosom slijediti.
Za sve to trebate naučiti postavljati granice i ne se plašiti da time radite štetu djetetu već naprotiv da ga usmjeravate u pravom smjeru, smjeru koji vi kao roditelji želite a ne netko tamo vama nepoznat.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj
