Dušni dan je blagdan kada se sjećamo svojih pokojnika, odlazimo na groblje i palimo svijeće.
Upočetku su blagdan Svih Svetih sve crkve obilježavale istog
dana, u nedjelju nakon Duhova, no Papa Grgur III. ga je u prvoj
polovici 8. stoljeća premjestio na 1. studenog. Tada se slave svi
sveci i sve svetice koje je Crkva proglasila svetima, ali i
oni koje nije, no koji su svojim životom ostvarili ideal
kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje.
Ovaj blagdan obilježava se još od 4. stoljeća kao dan spomena na
kršćanske mučenike. Budući da je njihov broj tijekom godina sve
više rastao i više ih se nije moglo sve poimence spominjati na
misama, Crkva je odredila jedan dan kada kada se moli za sve
svete i blaženike, poznate ili nepoznate.
Za razliku od blagdana Svih svetih, Dušni dan ili Spomen svih
vjernih mrtvih je dan kada se sjećamo svojih pokojnika. On je
nastao dva stoljeća kasnije, inicijativom opata iz Krimija, sv.
Odilona. Zaslugom benediktinaca, blagdan Svih svetih
proširio se u svijetu, a 1311. godine potvrdio ga je i Vatikan.
Tog dana vjernici mole za duše svojih pokojnika, na njihovim
grobovima pale svijeće te prisustvuju svetoj misi. Svijeće na
grobovima se pale kako bi duše mrtvih pronašle put u mraku, ali i
u znak sjećanja. Posjet groblju zapravo je odraz vjere, ali i
znak pažnje za naše pokojnike.
Tim se blagdanom izražava nada u zagrobni život, a molitvom se
prisjeća na one i povezuje s onima koji su već zakoračili u
njega.
Iako se ovaj dan često naziva Danom mrtvi, to je u potpunosti
pogrešno. Budući da u kršćanstvu ljudska duša nikada ne umire,
već je ona besmrtna, u kršćanskom kalendaru ne postoji dan koji
se prisjeća umrlih.