Nikada ne biste trebali pred djecom govoriti o novčanim problemima ili svojim brigama zbog neke bolesti, kaže psihologinja.
Psihijatri su odavno dokazali da nas ono čemu smo
izloženi u djetinjstvu trajno obilježava i uvelike utječe na
to kakvi ćemo ljudi postati, pa je za roditelje posebno
bitno da uvijek budu svjesni onog što pred njim
govore. Psihologinja, stručnjakinja za roditeljstvo i
utemeljiteljica škole za roditelje Raising Remarkable
Teenagers Angela Karanja zato ponavlja da se ponašanje,
vrijednosti, uvjerenja i stavovi prenose kroz promatranje,
slušanje i oponašanje drugih.
– Kao mladi ljudi s još nerazvijenim mozgom, djeca nemaju
mentalnu spretnost ni sposobnosti da preispituju ono što im
se predstavlja i je li to dobro ili loše – rekla je, “a do
sedme je godine djetetova podsvijest subjektivna i otvorena za
svaku sugestiju”.
Jednom kad usvoje neke stavove, kaže, teško ih kasnije mijenjaju
pa je negativne navike najbolje od početka spriječiti. Evo
što po njoj treba izbjegavati govoriti pred djecom:
Negativno o (bivšim) partnerima
Mnogi roditelji u ljutnji pred djecom ružno govore o drugom
roditelju i ne razumiju da je dijete mješavina oba;
pa kad čuje nešto negativno o drugom roditelju, i sebe
takvim doživljava, objasnila je Karanja. -Tako u djetetu nastaju
unutarnje podjele jer zamrzi jedan dio sebe ili svoje
obitelji .- dodaje.
O vlastitim strahovima
Nikada ne biste trebali pred djecom govoriti o novčanim
problemima ili svojim brigama zbog neke bolesti, kaže
psihologinja, jer djeca uče iz života roditelja i
načina na koji roditelji tumače svijet. – Kada su roditelji
uplašeni i govore o novčanim brigama, prenose te strahove na
djecu, a obveze odraslih ih opterećuju i ne znaju ih
ublažiti – rekla je. Kada roditelji djeci govore o brigama
odraslih, kažu, stavljaju ih u bespomoćan položaj za koji se
zna da ometa normalan razvoj djeteta
Manjak samopouzdanja i samoprezir
Roditelji nikada ne bi smjeli koristiti jezik samoprijezira poput
‘Ne mogu učiniti ništa kako treba’, ‘Beskoristan sam’, ‘Debeo
sam’, ‘ ili ‘Ružna sam.’ – Čineći to u prisutnosti svoje djece
koja su tako podložna dojmu, roditelji ih demonstracijom uče da
je u redu nemati vjere u sebe – kaže psihologinja.
Žaljenje zbog postojanja djeteta
Izjave poput, ‘nikada se nisi ni trebao roditi,’ ne bi se
smjele govoriti djeci, čak i ako kao roditelji to mislite. –
Najbolje bi bilo prihvatiti da je dijete tu i činiti
sve potrebno da ga podržimo u životu koji smo mu dali –
kaže, a spomenute fraze i stavovi pridonose njihovom
vlastitom manjku samopouzdana i razvoju ‘oštećenog’ identiteta.
“Dakle, kada roditelji prenesu obeshrabrujuća uvjerenja na svoju
djecu, čak i govoreći im da nešto ne mogu’, djeca povjeruju
da su nesposobna.”
Uspoređivanje s drugima
To je unaprijed izgubljena igra, kaže psihologinja i dodaje da je
“istraživanje otkrilo da usporedbe djeteta s drugima vode do
toga da ne cijeni sebe ili druge. “Usporedba koja djeci kaže da
nisu dovoljno dobra može biti demoralizirajuća i depresivna, dok
ona koja kaže da su najboljimože dovesti do nepoštivanja drugih”.