Nekako se uvriježilo mišljenje među roditeljima da što se više boje za dijete, to veću ljubav prema djetetu imaju. Ne znam otkud porijeklo takvog načina razmišljanja i kako je došlo do toga da ljubav zamijenimo strahom ali ću vam objasniti kako to djeluje na dijete jer radim s djecom koja imaju različite strahove
Djeca do polaska u školu poprilično osjećaju sve roditeljske
emocije pa često pitaju roditelje zašto su tužni ili što se
dogodilo iako roditelj djetetu nije dao nikakvu informaciju o
tome. Maleni su emotivne spužvice koje upijaju sve što je u
njihovoj okolini. Ako im se potvrđuje to što osjećaju, oni i
dalje ostaju empatični i emotivni. Mnogi roditelji “pokvare” taj
emotivni kompas kod djece tako da da im opovrgavaju ono što
dijete osjeća.
Npr. dijete osjeća da je mama tužna i pita je zašto je tužna a
mama tvrdi da je sve u redu i da to nije ništa i neka se ono ne
brine. Time dijete posumnja u svoj predosjećaj i počinje mu sve
manje vjerovati. Smatra da s njime nešto nije u redu jer je mama,
kao veliki autoritet djetetu važnija i ono besprijekorno vjeruje
njoj.
Ili ako je tata ljut ili nervozan došao s posla jer tamo stvari
nisu kako treba, tada se najčešće iskali na dijete ljuteći se
zbog nečeg što je naletjelo, poput nepospremljenih igračaka ili
to što se dijete želi igrati s tatom a on nije raspoložen. Tako
opet dijete povjeruje tati da ono nije dobro ili da je zločesto
iako se tako ne osjeća ali tati se besprijekorno vjeruje kao
autoritetu.
Tako sitnica po sitnica i dijete počinje sumnjati u vlastite
emocije i u ono što osjeća i sve više vjeruje onome izvana u što
ga roditelji uvjere.
S obzirom na to da su mnogi roditelji zaposleni i imaju dosta
obaveza, osjećaju krivnju da nisu dovoljno s djetetom ili da ne
provode dovoljno kvalitetnog vremena s djetetom i nekako imamo
dojam zbog nebivanja uz dijete stvara se taj strah – kako je
mojem djetetu, kako se drugi odnose prema njemu, hoće li sve
ispasti kako treba, radim li dobro, pružam li mu najbolje, činim
li sve pravilno i kako treba…
Katkada roditelj ni ne zna točno koje mogućnosti njegovo dijete
ima pa strahuje kako će biti. Tako kada idu u park roditelj se
boji hoće li se dijete znati penjati i spuštati se ne shvaćajući
da to dijete svakodnevno radi u vrtiću i bez nadzora.
U praksi, što više vjerujemo u dijete, to je dijete sigurnije u
sebe. Što ga više potičemo i uvjeravamo da ono može, to će dijete
više vjerovati u sebe. Vrijedi i obrnuto, što se više bojimo i
napominjemo da pazi, dijete osjeća naš strah, to će više sumnjati
u sebe i svoje sposobnosti. Ne zaboravite da su roditelji djetetu
neprikosnoveni autoriteti sve do puberteta. U pubertetu se
situacija malkice mijenja.
Prisjetite se tko ima veći utjecaj na vas u životu?
Jesu li to osobe koje se boje za vas, strahuju nad vama,
upozoravaju vas na potencijalne probleme ili pak su to osobe koje
vjeruju u vas, koje vas tješe da će sve biti u redu, koje
pronalaze izlaz i koje su svjetlo u vašoj brizi?
Uz koje se osjećate sigurnije?
Još jedan argument koji ide u prilog ljubavi je potreba za
sigurnošću. Naime, svako dijete do 7.godine razvija potrebu za
sigurnošću. Dokazano je da ako u tome periodu dijete odgajamo
batinama, vrijeđanjem ili pak u strahu da to dijete neće razviti
sigurnost i kroz život će ići bez sigurnosti te će sumnjati u
druge i sebe te neće imati niti dovoljno novaca a niti će se moći
pobrinuti za sebe i svoje.
U suprotnom, ako dijete odgajamo zagrljajima, ljubavlju,
dodirima, nježnošću, pažnjom ali ne i prezaštićivanjem, ako
razgovaramo i naučimo dijete da traži rješenja kada naiđe na
problem, ako mu stvorimo preduvjet da smo kao roditelj uvijek tu
za njega ma što god se dogodilo može nam se obratiti, razvijamo
kod djeteta sigurnost i takva djeca više vjeruju u sebe i rastu s
povjerenjem u život.
Volimo li doista dijete ako se više bojimo nad njime i strahujemo
za njega?
Ne! To je uvjerenje koje djeluje odgojno loše i za odnos
roditelj-dijete i na samo dijete. Ako inače imate problema sa
strahovima i ne znate kako da ih se oslobodite, bilo bi dobro da
krenete s radom na sebi i pomognete si. Postoje načini. I sama
radim emocionalne tehnike oslobađanja od strahova te vam i ja
mogu pomoći. Ako pak je dijete već puno strahova i tu ima
pomoći.
Posljedice strahova kod djeteta znaju se manifestirati kroz noćno
mokrenje, loše snove, nesigurnost u sebe, spavanje s roditeljima
i ne odvajanje od njih pa katkada čak i u zamuckivanju ili
zatvaranju u sebe. Primjećujete li išta od toga, najbolje je što
prije potražiti pomoć. Nikada nije kasno da naučimo dijete kako s
ljubavlju može ići kroz život a ne sa strahom. Nevjerojatno je
koliko toga mnogi roditelji nisu svjesni. Nemojte biti jedni od
njih.
Ako želite naučiti sve o odgoju, roditeljstvu, kakav ste
roditelj, koja pitanja nikako ne postavljati djetetu, koje
obiteljske vrijednosti razvijati i slično, predlažem upisu u
Školu za roditelje koja počinje početkom godine https://anitavadas.com/skola-za-roditelje/
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
P.S. Pozivam vas da se pretplatite na Newsletter ponedjeljkom i
petkom jer vam stižu zanimljivi i konkretni savjeti a idući
tjedan za sve pretplaćene organiziram i besplatno predavanje na
temu DOSLJEDNOSTI U ODGOJU I POSTAVLJANJU GRANICA.
Na ovom linku pri dnu stranice imate mogućnost pretplate i
besplatna je.