Nije više vrijeme za skrivanje, potiskivanje i kontroliranje emocija. Vrijeme je za njihovo izražavanje. Naročito kod djece.
Iz starog načina odgoja smo u ovaj novi na nove generacije
donijeli kontrolu djeteta i njegove emocije. Ali donijeli smo i
kontrolu roditelja i način na koji se on odnosi prema djetetu.
Zašto kontrola nije niti malo dobra?
Društveno uređenje u kojem te kontroliraju od malih nogu odgaja
poslušnike. Što je više poslušnika, njima je lakše vladati. Zato
nam tada nije bila bitna emocionalna inteligencija već samo
intelektualna jer su nas mogli uvjeriti.
Unatrag 20-ak godina sve se više priča o emocionalnoj
inteligenciji a i djeca koja se rađaju su empatičnija i više
osjećaju kako sebe tako i druge. Još kada bi se tome pridodala
edukacija na tu temu i pravilan tretman djece, imali bismo
kompletnu ličnost. Ovako, imamo djecu s povećanom emocionalnom
inteligencijom koju se i dalje odgaja na stari način tjerajući ih
da mentalno budu izgrađene osobe a emocije i dalje trebaju
kontrolirati.
Tako dobivamo problem u društvu jer većina te djece je naučena da
potiskuje i kontrolira emocije, sebe i svoje ponašanje.
Što više skrivaju i kontroliraju emocije, to se pretvaraju u
vulkane koji će prije ili kasnije eruptirati i to kada ćemo se
najmanje nadati. Nije više vrijeme za skrivanje, potiskivanje i
kontroliranje emocija. Vrijeme je za njihovo izražavanje.
Naročito kod djece.
Sve dok i dalje djeci govorimo da ne plaču, da će to proći ili da
to nije ništa, učimo ih i uvjeravamo da njihove emocije nisu
važne. A jesu! Sve dok im zabranjujemo da pokažu kako se
osjećaju, učimo ih da to nije dobro za njih. A je!
Sve dok ih uvjeravamo da trebaju ići dalje i ne pokazivati kako
se osjećaju, odgajamo robote koji niveliraju svoje vlastito
stanje i kasnije neće moći razumjeti kako se vi osjećate ali neće
razumjeti zašto bi i trebali osjećati druge.
Kakvo si to društvo stvaramo? Društvo bez emocija. Čovjek ima
emocije s razlogom. Nije stroj.
Stvarajući takvo društvo stvaramo nakupine emocija unutar sebe i
nikad se ne zna kad će tko eksplodirati, kad će mu izbiti
ljutnja, bijes ili pak će nešto napraviti svojem djetetu,
bližnjima, drugoj djeci.
Sve nas više čude eskalacije u društvu a posljedica su
nakupljanja emocija. Potrebno je poraditi na uzroku a ne na osudi
onih koji su takvi.
Kao društvo nismo organizirali pomoć drugima po tom pitanju. Samo
psihološku pomoć mentalu a emocijama nismo. Vrlo se malo
stručnjaka bavi emocijama a sve je veća potreba za time. Ne
trebamo više gubiti vrijeme.
Različite životne situacije pokazuju da i djeca i roditelji
trebaju pomoć oko emocija. To što neki roditelji viču na djecu,
što ih osuđuju i posramljuju, što im stvaraju osjećaj krivnje
samo znači da i tim roditeljima treba pomoć jer su i sami u
ljutnji, sramu i krivnji.
Većina roditelja danas skriva da tuče djecu, da viču na njih i da
ih okrivljavaju smatrajući da ih provociraju dok dijete
jednostavno ne zna bolje. Očito ni roditelj ne zna bolje. Premalo
je podrške roditeljima kao i edukacija za roditelje. Čine sve to
samo zato što ne znaju bolje i što su i sami odgajani tako. Pred
drugima kontroliraju svoje emocije a među svoja 4 zida pucaju po
šavovima.
Vrtići i škole odgajaju djecu da budu ‘dobra djeca’ i poslušnici
bez da se pobrinu za njihova stanja iznutra. Zato imamo agresivnu
i ljutu djecu. Plaču sve manje jer se to ne smije. Pa čak i
agresiju ne smiju pokazivati.
Dana im je zabrana i time nije problem riješen nego duboko
potisnut. Mnoga su djeca kao i roditelji puni kontroliranih
emocija i skrivenih loših stanja u kojima nitko s njima nije
prošao procese otpuštanja emocija ili rada na emocijama.
Sve je više tehnika za rad s emocijama baš zato što je ljudima to
sve više neophodno. I sama sam završila tehnike rada s emocijama
jer sve više žena i tinejdžera dolazi zbog toga.
Ne trebamo zatvarati oči već kao društvo učiniti sve i poduzeti
što god treba da se pomogne svakoj osobi kojoj je teško a nema se
kome požaliti jer će je svi osuđivati. Uzimanje tableta, alkohola
i opijata nije rješenje nego bijeg od rješenja.
To što se roditelji kontroliraju pred drugima, nije rješenje nego
potiskivanje koje će prije ili poslije van. Nije poanta u
kontroli. Ona je čaki loša jer vodi skrivanju i stvaranju
osjećaja da si loš. To što djecu učimo da kontroliraju svoje
ponašanje, nije rješenje da budu dobri (izvana) a iznutra se
raspadaju i skrivaju kako im je.
Znači, nije ključ u tome da budemo dobri (pred drugima) već da
budemo dobro (iznutra) sami sa sobom jer ćemo tek onda biti dobri
i drugima ako smo tek sebi.
Sve dok se društvo ne organizira, apeliram na vas da potražite
pomoć za sebe i dijete ako niste dobro. Što prije djelujete, to
ćete prije riješiti situaciju. I sama radim sve to što vama treba
ili vas pošaljem kod onih koji vama trebaju.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.
