Što činiti u takvoj situaciji kada i ti gubiš tlo pod nogama, a trebaš pružiti sigurnost djetetu?
Jedna od najosnovnijih ljudskih potreba je potreba za
sigurnošću. To je potreba koju razvijamo još u
trbuhu majke. Novorođeno dijete tu potrebu poistovjećuje s
ljubavlju pa tako kada se roditelji pobrinu da djetetu zadovolje
sve potrebe kako bi mu dokazali da ga vole.
S obzirom na to da je sigurnost jedna od potreba koju njegujemo
toliko dugo u vlastitom životu, njen gubitak izuzetno teško pada
i potencira stvaranje straha.
Kao roditelji se trudimo djetetu pokazati i dokazati da će uvijek
biti zbrinuto. Nerijetko sebi uskratimo a djetetu damo. No, kad
je u pitanju prirodna nepogoda, odrasla osoba se nađe u situaciji
da gubi tlo pod nogama i ne može zbrinuti ni sebe, a kamoli
dijete. Količina straha i nesigurnosti je izrazito velika, a
javljaju se i bespomoćnost, tuga, nemir, frustracija, ljutnja,
bijes, krivnja i mnoge druge emocije.
Što činiti u takvoj situaciji kada i ti gubiš tlo pod nogama a
trebaš pružiti sigurnost djetetu? Svi vi koji ste putovali
avionom a i vi koji niste, znate da na avionu u slučaju bilo
kakve nepogode, najprije trebate spasiti sebe a tek onda dijete
ili nekog pored vas. To je najsigurniji način da nekome
pomognete.
Stoga evo nekoliko prijedloga što možete učiniti:
• Kao prvo, što god da ste učinili i kako god
da ste djelovali, vjerujem da ste odradili najbolje što ste mogli
i znali u tom trenutku. Lako je biti pametan nakon što prođe, no
teško se snaći u tom trenutku. Tako da što god da ste napravili,
napravili ste. Važno je da se ne krivite o opterećujete da ste
mogli ili trebali drugačije. Niste i idući put ćete biti
pametniji. Za sve nam je potrebno određeno iskustvo a za takve
situacije u kojima strah nadvlada nama i ne možemo razmišljati,
nema potrebe kriviti se da smo morali ili trebali ovo ili
ono.
• Ako ste roditelj, najprije pomognite sebi
tako da se priberete. Štipnite se za ruke ili noge da se vratite
i sadašnji trenutak. Prirodna reakcija čovjeka na strah je da
bježi ili da se smrzne i zaledi. Tako radi mozak svakog čovjeka.
Niste vi izuzetak. Tako da si dajte vremena da prođe ta prva
reakcija. Štipkajte se ili imajte neki dodir vraćanja u
prisutnost ili buđenja u stvarnost kako biste krenuli sa
sljedećim korakom.
• Dobro jr glasno govoriti i izgovarati što se
dešava i kako se osjećate. Čak i ako vam se u tom trenutku čini
da vičete, bolje je nego da imate mnoštvo misli u glavi. Govor će
usporiti količinu misli i pomoći da se priberete. Slobodno
govorite i gluposti, ne brinite…sve pomaže u tom trenutku.
• Ako ste sigurniji da dijete bude pored vas,
pozovite ga dok uzimate osnovno što vam treba (voda, deka, nešto
hrane, topla odjeća, dokumenti…). Ako ste već počeli razmišljati
o tome što vam treba znači da ste izašli iz prvog šoka straha te
je mozak počeo funkcionirati. Izlazite što brže van iz doma u
prirodu ako je jača trešnja, i ako se tako osjećate
sigurnijima.
Kako se radi o tome da je čovjeku u tom trenutku izuzetno važno
osigurati sebi i svojima potrebu sigurnosti, napravite ono što je
vama veća sigurnost. Neki odlaze u auto jer im je on sigurnost,
nekima je to priroda i otvoren prostor, nekima je njihov dom pa
se sakriju ispod stola ili među štokovima. Sve ovisi o vama i
okolnostima te jačini trešnje.
• U tom trenutku nije bitno da djetetu idete
išta objašnjavati. Njemu će sigurnost biti to što ga držite za
ruku, to što ste tu, to što izgovarate glasno svoju muku. Ako se
sjetite rečenice – ‘Da sam tu uz tebe’ i to je određena
sigurnost.
• Nakon što zbrinite sebe i imate osjećaj da
ste koliko toliko prisebni, tada se pobrinite za dijete i
ispričajte što se zbiva. Sama riječ potres djetetu puno ne znači
jer mu ne daje nikakvu konkretnu informaciju. Što god da znate u
tom trenutku o potresu, to mu recite. Čak i kao ne znate puno,
pružite djetetu osjećaj sigurnosti – to je vaš dodir, vaša
blizina a ako dijete puno zapitkuje znači da nema informacija i
ta spoznaja mu stvara nesigurnost te treba bilo kakve
informacije. Nekoj djeci je dodatno znanje određena vrsta
sigurnosti. Vi bolje poznajete svoje dijete od mene i to ćete
procijeniti sami.
• Vjerujte u sebe da radite najbolje što znate
u tom trenutku. Ako vam je još uvijek prisutna nesigurnost,
učinite sve da najprije sebi pružite sigurnost jer ćete tako
bolje funkcionirati i donositi kvalitetnije odluke.
• Što se tiče emocionalnih komešanja unutar
vas, na to imate pravo. Kao djeci su nam zabranili izražavanje
bilo kakvih emocionalnih reakcija i ako ste po prirodi
zatvoreniji tip osobe, nećete imati potrebu izražavati emocije. I
to je u redu. Ako ste osoba koja plače i psuje kad je kriza, tada
pustite da tako izađe iz vas ono što mora. U tako stresnih
situacijama iz nas izlazi ono što duboko čuči u nama. Kasnije se
osjećamo loše zbog te prve reakcije, no nema razloga za time da
se osjećate loše. Bitno da je izašlo iz vas i da niste
čuvali u sebi.
• Ako vam se plače, plačite. Ako vam se viče,
galami, psuje, naređuje, paničari…radite ono što vam je došlo. To
je prvi kratki intenzivni nalet nepredvidivih emocija koje nas
uplaše i iznenade. Kada kasnije osvijestimo, onda osjećamo sram i
krivnju, no nema potrebe. Svatko od nas ima takav ili sličan
način reagiranja. Prigrlite što je došlo i znajte da će taj prvi
nalet proći i doći će drugi – prisebnost. Emocije idu po
fazama.
• U prisebnosti ćete odreagirati onako kako
ćete kasnije biti ponosni na sebe. u trećoj fazi kreće ili
osuđivanje ‘Da sam barem…’ ili ‘Trebala sam…’, no i to je samo
jedna od faza. Pustite je da prođe i ne zadržavajte se u njoj.
Ona je puna osude, krivnje, srama, straha, nelagode ili nekih
drugih emocija. Pustite da i ona prođe.
• Nakon toga ćete se polako pribrati i već
dobiti prve informacije, odraditi ono osnovno i djelovati prema
napucima. Tada se možete maksimalno posvetiti osobama koje
volite. Bilo bi dobro da djetetu ponesete najdražu igraču ili
dekicu ako mu ona predstavlja sigurnost.
• Sada ćete već biti u stanju nazvati ili se
raspitati za ostale vama drage ljude ili pak otići po konkretnu
pomoć.
Nemojte brinuti o tome kako ste reagirali ni jeste li učinili sve
kako treba. Nitko nije najpametniji u takvim trenucima. Potrebni
su sati, dani, tjedni a katkada i mjeseci da se vratimo u red i
normalu jer takva vrsta nesigurnosti kao što je prirodna nepogoda
potiče izrazito veliki strah u nama. Sve je to sasvim prirodno.
Kada sve završi, potražit ćete pomoć za sebe i svoje.
Važno je da potražite pomoć ili da s nekime iskomunicirate ako
strah potraje. Ne držite ga u sebi. To je kao da okolo hodate s
užarenim kamenom i uvjeravate druge da je s vama sve u
redu.
Rane izvana vide svi, a one iznutra samo vi. Ne budite maćeha
prema sebi i pomognite si s ljubavlju.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.