Većina roditelja misli da time što objašnjava postupke, bodri dijete da uspije, a zapravo se dešava kontra efekt...
Imate dijete koje se ne zna izboriti za sebe, koje se ne usudi
tražiti nešto za sebe i pitati nešto za sebe? Ili pak je dijete
poslušnik društva i nema dovoljno argumenata da se izbori za
sebe? Voljeli biste da je drugačije. Ima i djece koja se znaju
glasno izboriti za druge, ali ne i za sebe.
Ako imate dijete koje neprestano korigirate ili dajete upute što
treba činiti jer vam se čini da ne zna samo, tada se dijete
počinje oslanjati na vas i sve češće će to tražiti. Time samo
pojačavate dječju nesigurnost.
Često mi se roditelji žale kako im je dijete nesigurno i kako ima
nisko samopouzdanje da bi praksa pokazala da većina
postupaka koje roditelji čine prema djetetu izaziva takvo
stanje nesigurnosti. Mnogi roditelji nisu svjesni da su njihovi
nesvjesni postupci uzrokovali takvu osobinu kod djeteta.
Kad se dijete rodi, čitav se svijet vrti oko njega, svi ga vole i
povlađuju mu. Dijete stječe dojam da je život takav i da će
uvijek biti tako. Kako odrasta, počinje učiti o životu, činiti
prve pogreške, i učiti na greškama. Neki roditelji očekuju da se
dijete rodi da mu sve uspije iz prvog ili drugog pokušaja, ili
barem trećeg. Nitko ne očekuje da će dobiti dijete kojem treba
prosječno šest pokušaja da bi uvidjelo da još treba
vježbati.
Ako od malih nogu krenemo kritizirati postupke djeteta, ono sve
više počinje sumnjati u sebe i svoje vještine, pomisli da nije
baš pametno, sve više je nesigurno i sve se manje boji
pokušavati. U glavi djeteta stječe se dojam da sve što čini, ako
mu ne uspije iz prve, znači da ono ne vrijedi. Zato ga je sve
teže natjerati da isprobava. Ne želi ni početi. Tvrdi da ne zna,
ne može ili da neće znati. Još nije ni počelo a već plače da neće
uspjeti.
Roditelji stječu dojam da je dijete nesigurno i voljeli bi da to
promijene. No, priča je počela još prije toga. Svakim
roditeljskim nesvjesnim postupkom kritike, kako bi nešto trebalo
učiniti pravilno a kako dijete nije dobro učinilo, svakim
komentarom što još nije dobro umjesto primjećivanja što jest
dobro, svakim izostankom pohvale, dijete stječe dojam da još
uvijek ne valja.
Svaki put kada roditelj ne bodri dijete nego ga detaljno
usmjerava kako nešto treba učiniti i pri tome usput objašnjava
korake, ne daje mogućnost djetetu da koristi svoju glavu već
dijete živi svoj život s roditeljskom glavom. Tako, kad nema
roditelja u blizini, ono ne može činiti aktivnosti jer se boji da
neće uspjeti.
Većina roditelja misli da time što objašnjava postupke, bodri
dijete da uspije, a zapravo se dešava kontra efekt – dijete
postaje nesigurno i sumnja u sebe. Očekuje da roditelj treba
uvijek biti tu da mu kaže kako će.
Što činiti da dijete postane samopouzdanije i da ne
sumnja u sebe?
1. Dajte djetetu uputu i čekajte da najprije samo uči na svojim
greškama. Ne komntirajte tijekom postupka. Pustite. Vlastite
greške su najbolja škola i zato je ne treba uskraćivati. Mala
djeca, manje greške, a veća djeca, veće greške. Zato im dajte da
griješe kad su manji da nauče kako treba kasnije.
2. Nemojte kritizirati baš svaki postupak djeteta. Imam
predavanje o novim načinima davanja povratne informacije djetetu
te je jako važno da sebi osvijestite korake kojima rušite dječje
krhko samopouzdanje. Detalji su na
https://anitavadas.com/radionice-za-roditelje/mudra-kritika-od-koje-dijete-raste/
Kritika blokira dijete i ono će sve manje pokušavati sve dok
jednog dana neće prestati. Bolje je pohvaljivati nego kuditi, a i
to treba naučiti. Nitko nas nije učio kako se to radi, pa
najčešće pribjegavamo riječima: “Super! Bravo! Odlično ti ide!” i
tome slično, a zapravo to na dijete nema efekta.
3. Što više bodrite dijete kad je manje da isprobava različite
aktivnosti. Priuštite mu različita iskustva pa čak i iskustvo
griješenja. Ne uskraćujte greške ili se ne bojite da će
pogriješiti. Taj roditeljski strah blokira dijete od
isprobavanja.
Kad su manji, ne boje se ničega i tako treba ostati. Roditelj
zbog straha preuzima aktivnosti i odrađuje umjesto djeteta ili
pak se boji da se dijete ne povrijedi pa odgađa isprobavanja te
dijete i samo počinje osjećati strah i nesigurnost. Kada roditelj
vjeruje da je dijete već dovoljno veliko da nešto isproba, već je
kasno jer je ono već postalo nesigurno i ne želi probati. Zato
potičite što ranije i budite uz dijete kao podrška. Naravno da će
pogriješiti. I vama za proces učenja treba prosječno 6 pokušaja,
nekima više, nekima manje. Istraživanja kazuju 6.
4. Svako dijete ima sklonosti ka nečemu. Za samopouzdanje djeteta
je jako dobro ako potičete dijete u onome u čemu pokazuje interes
– jezici, matematika, sport ili neka tjelesna aktivnost, mašta,
pisanje tekstova, skladno oblačenje…što god to bilo, ističite
djetetu u čemu je dobro. Dokazujte i ukazujte u konkretnim
situacijama što je dobro učinilo. Tako će dijete više vjerovati u
sebe u ono što je dobro i postati svjesnije svojih mogućnosti. To
će mu pomoći da se razvija i na ostalim poljima. Možda ne tako
odlično ali će barem biti dobro i neće se blokirati u pokušajima.
5. Za dijete je važno da njegujete upornost i ustrajnost od
malih nogu. Većina današnje djece bi htjela instant uspjeh i
očekuju da će iz prvog pokušaja sve biti savršeno. Razočara ih
rezultat tek prvog pokušaja. Ako od malih nogu potičete dijete na
više pokušaja i naučite da sebi broji od kojeg je pokušaja
uspjelo, tada će dijete shvatiti koji je njegov prosjek pokušaja
i koja su mu jača područja a koja slabija.
Roditelj treba biti djetetu poput štake. Kada slomite nogu i
dobijete gibs, dobro je da imate štaku neko vrijeme kako biste
sebi i nozi pomagali.
No, kako noga ozdravljuje, tako polako odbacujete štaku. Kada
noga u potpunosti ozdravi, štaka više nije potrebna. Bilo bi
suludo hodati štakom pored zdrave noge. No, neki roditelji ostanu
štaka djetetu pored zdravog djeteta i pored svih potencijala koje
dijete ima. Tako baš ta štaka izaziva sumnju i vjeru u sebe te
stvara nisko samopouzdanje.
Nemojte biti štaka pored zdravog djeteta. Procijenite kad mu više
ne trebate. katkada je bolje i da dijete proba bez vas nego čitav
život uz vas. Razmislite o tome i osvijestite koliko ste često u
toj ulozi u životu djeteta.
Znam da nije lako. Zato imam individualna savjetovanja pa se
javite s povjerenjem da pomognem. A imam i školu za roditelje
koja vas može naučiti kako trebate pravilno te dati poticaj za
još bolje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.