Apeliram na roditelje da ne slamaju volju svojem djetetu jer najveću uslugu čine društvu i političarima...
U nekoj dobi se dijete počinje buniti protiv odluka odraslih,
naročito roditelja te svemu počinje govoriti ‘Ne!’. Prvi put kada
se to počne dešavati, radi se o razvojnoj fazi kada dijete
testira vašu ljubav želeći vidjeti hoćete li ga i dalje voljeti
ako se ne slaže s vama.
Do tada se u svemu slagalo i lakše ste ga nagovorili ili odvukli
pažnju. Dolaskom u tu fazu za sve govori ‘Ne!’ a onda napravi
makar i drugačije. Radi se o kontra fazi u kojoj neka djeca
ostaju takva čitav život no većina prođe kroz tu fazu već kroz
nekoliko mjeseci.
Ima roditelja kojima ovo ide izrazito na živce i trude se svim
silama uvjeriti dijete da njegovo ‘Ne!’ nije dobro. Ako roditelj
ne zna za ovu fazu, onda mu taj ‘Ne!’ može padati još i teže. Ako
pak je vrlo autoritarni roditelj tada će se truditi slomiti
djetetu volju za ikakvim izgovorom ‘Ne!’. Upotrijebit će sve
načine da dijete jednom za svagda nauči da se roditelju ne govori
‘Ne!’ nikada pa ni tada.
Takvi roditelji se trudi slomiti volju djetetu i pretvoriti ga u
poslušnika. Većina njih čak i uspije u tome. No, kako se rađaju
nove generacije djece koje su karakterno dosta čvrste, doista
možete imati dijete koje vam se neće dati povinovati.
Da se mene pita, nikada ne bih ovo radila vlastitom djetetu, ali
ni bilo kojem drugom djetetu. Iako sam učiteljica, prihvaćam
‘Ne!’ kao mogućnost pronalaženja još više argumenata ili pak
prostor za diskusiju pa se nađemo u sredini.
Ako roditelj ne zna koja je svrha ove razvojne faze, ne zna niti
da to je razvojna faza koja će proći već misli da se dijete njemu
inati i da ga provocira, tada će se dati isprovocirati. Ako je
roditelj uvjeren da se djetetu tako formira karakter i da će
zauvijek ostati kontraš, tada od straha da nema takvo dijete
počinje raditi na ‘slamanju volje’ djetetu kako se ne bi čitav
život suočavao s ‘Ne!.’
I tako najčešće nastaju poslušna djeca. Djeca koja će svakim
strahom kojim krenete na njih, pristajati na sve vaše prijedloge.
Poslušna djeca su djeca koja će raditi ono što većina kaže bojeći
se posljedica jer su posljedice isprobali od roditelja već u
prvim danima djetinjstva. Takav odgoj roditelja rezultira
time da dijete traži mišljenje drugih ljudi, najčešće većine a ne
sluša sebe niti svoje mišljenje zato što sebi ne vjeruje. Misli
da to nije dobro ili da će pogriješiti. Odgajano je da drugi
misle za njega i to mu je prirodno.
Mi živimo u društvu poslušnika. Poslušnici se drže odluka većine.
Tako su sigurniji da neće pogriješiti i da neće morati plaćati
posljedice. Misle da će tako imati svoj mir. U nekim situacijama
se ne slažu s mišljenjem većine ali što ćeš, najbolje je da se
slože jer nikad se ne zna što bi im se moglo dogoditi. Ovo je i
dio praiskonskog straha od odbacivanja plemena u ovom slučaju
obitelji.
S djecom koja su poslušna lako je i u vrtiću i u školi. Njih ne
trebate puno uvjeravati jer će se oni držati odluka većine i
nikada vam neće raditi nikakve probleme zbog straha od posljedica
u kojem se neprestano nalaze. I dok žive u iluziji da su tako
slobodni, oni su najmanje slobodni i najmanje koriste svoju glavu
i svoje mišljenje. I kasnije je s njima lako jer će glasati
za ono što većina glasa. Trudit će se ostati informirani o tome
što većina misli kako bi bili u toku i ne bi griješili.
Ima roditelja koji slamaju djetetu volju ali je ne slome. Dapače,
postignu samo to da se dijete nauči još i više izboriti za svoje
mišljenje. Takva djeca ne odrastaju u poslušnike nego u kontraše.
Oni će vam uvijek najprije reći ‘Ne!’ a nakon toga napraviti po
svome. Slušaju svoj unutarnji glas i nikada ne slušaju glas
većine. Čak i ako je većina u pravu, oni će donijeti kontra
odluku jer ne žele biti dio većine. Zato su kontraši. Njih
se od malih nogu nastojalo ‘slomiti’ i sada kada imaju priliku,
više im nitko neće reći što moraju jer će oni napraviti kontra
pod cijenu toga da je i pogrešno. Oni će već i u tom pogrešnom
pronaći dobro i način preživljavanja.
Takva djeca imaju izrazito dobre argumente. U školi sam
primijetila da ih je vrlo malo ali ih ima. Oni traže rasprave,
često postavljaju provokativna pitanja ili pak imaju hrpu pitanja
‘Zašto ovo?’, ‘Zašto ovako?’,’Zašto baš moram!’. Njihova
filozofija je da oni ništa ne moraju. Niti neće.
Često znaju nervirati roditelje, odgajatelje i učitelje, no ja
znam da je ta mala kritična masa potrebna narodu kako bi svi oni
poslušnici koji šute čuli i drugu stranu medalje i barem malo
sebe potakli na razmišljanje.
Kako radim od 1. do 4. razreda pratim i potičem kontraše da
izgovaraju svoja mišljenja glasno ali ida ih uvijek
argumentiraju. Tako u 4 godine dobijem još nekolicinu djece koja
počinju misliti svojom glavom.
Apeliram na roditelje da ne slamaju volju svojem djetetu jer
najveću uslugu čine društvu i političarima jer odgajate dijete
koje odgovara vladajućoj klasi i kojima će se s lakoćom moći
manipulirati medijima. Zar nije bolje odgajati dijete da
misli svojom glavom nego da misli vašom, a kasnije tuđom?
Izbor je na roditelju koji ima 2 mogućnosti – ili ‘slomiti’
dijete ili ga potaknuti na postavljanje pitanja i razmišljanje.
Time ga možete ‘obilježiti’ za čitav život osim ako se ne nađe
barem jedna osoba koja će potaknuti dijete na razmišljanje i
korištenje vlastitog mozga.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.