Pokazalo se da za pojavu anksioznosti nije toliko bitan događaj, koliko su važna očekivanja i osobna interpretacija tog događaja. Ključna je percepcija, odnosno način na koji osoba procjenjuje situaciju i okolnosti u kojima se nalazi.
Svake godine u Hrvatskoj se obilježava Tjedan psihologije, s ciljem popularizacije znanosti i djelatnosti, koju psiholozi obavljaju u svom radu. Ove godine održava se 13. Tjedan psihologije, od 17. do 23. veljače. Organiziraju se razne aktivnosti, poput tribina, predavanja i radionica, u koje se mogu besplatno uključiti svi zainteresirani građani.
Anksioznost ili tjeskoba, kako se još naziva, prisutna je kod većine ljudi u nekom periodu života. Ona se može javljati samo u nekim situacijama, a ponekad može trajati i nekoliko dana, tjedana ili mjeseci. Anksioznost je kompleksan, neugodan osjećaj tjeskobe, straha, napetosti i nesigurnosti.
Kada govorimo o strahu, tada nam je obično jasan objekt straha i prepoznajemo čega se konkretno bojimo (npr. životinja ili krvi). Kod anksioznosti nije uvijek posve jasno čega se osoba boji, već se radi o nelagodnom osjećaju tjeskobe i straha, koji ne mora imati jasan uzrok. Ponekad se anksioznost javlja u društvenom kontekstu, kada se bojimo da će nas drugi ljudi negativno procijeniti ili odbaciti, ponekad se javlja u školskom okruženju, kada se bojimo neuspjeha ili sramoćenja, a ponekad dolazi ‘niotkuda’.
Pokazalo se da za pojavu anksioznosti nije toliko bitan događaj, koliko su važna očekivanja i osobna interpretacija tog događaja. Ključna je percepcija, odnosno način na koji osoba procjenjuje situaciju i okolnosti u kojima se nalazi. Ukoliko osoba određenu situaciju procjenjuje opasnom ili ugrožavajućom za sebe, tada se javlja osjećaj napetosti i straha, poznat kao tjeskoba.
Osoba koja je inače sklona percipirati opasnost ili je usmjerena na znakove opasnosti iz okoline, poput toga da često zaključuje da ljudi o njoj misle loše ili pak da treba svima ugađati kako bi ju prihvatili, češće je i anksiozna, a samim time postoji i veća vjerojatnost za razvoj nekog anksioznog poremećaja.
Smatra se da su upravo te procjene, odnosno misli, povezane s neugodnim osjećajem tjeskobe, ali i s određenim reakcijama ili ponašanjem. Tako su anksiozne osobe sklone izbjegavanju onih aktivnosti, događaja i situacija ili ljudi, koji kod njih izazivaju anksioznost.
Osim toga, koriste i određena sigurnosna ponašanja. Primjerice, ako je osobi neugodno ući sama u kafić u kojem očekuje da će biti puno ljudi i svi će gledati u nju, radije će dogovoriti s prijateljima da se nađu izvan kafića te da zajedno odu na dogovoreno mjesto ili pak uopće neće otići na druženje. Izbjegavanje zapravo potvrđuje osobne pretpostavke i uvjerenja.
Važno je reći da je anksioznost prije svega koristan osjećaj, koji ima i motivacijsku funkciju. Kroz prošlost je anksioznost ljudskoj vrsti omogućila preživljavanje. Kada se čovjek trebao zaštiti od napada zvijeri, upravo je zbog anksioznosti, odnosno straha, pobjegao na sigurno.
U današnje vrijeme, korisno je bojati se, primjerice, jurećeg automobila, jer ćemo se vrlo vjerojatno skloniti ili pak više paziti u prometu. Također, kada bi učenicima bilo svejedno kakvu će ocjenu dobiti na testu, nitko ne bi učio, a društvo ne bi napredovalo. Međutim, kada anksioznost postaje nekorisna ili disfunkcionalna?
Ponekad osoba određenu situaciju može procijeniti ugrožavajućom, iako ona to nije. Dakle, osoba je visoko anksiozna, unatoč tome što ne postoji realna opasnost za njezin život. Kada se to događa povremeno, ali je pojedinac unatoč visokoj anksioznosti funkcionalan, tada ga to i ne zabrinjava.
Međutim, kada specifični simptomi povezani s anksioznošću traju dulje vrijeme, osjećaj straha i nelagode ne odgovara realnoj prijetnji te ometa svakodnevno funkcioniranje osobe, tada govorimo o pojavi anksioznog poremećaja.
Dakle, kod anksioznih poremećaja javlja se osjećaj anksioznosti pojačanog intenziteta i duljeg trajanja, u situacijama u kojima nema realne opasnosti. Tako možemo govoriti o socijalnom anksioznom poremećaju, paničnom poremećaju, generaliziranom anksioznom poremećaju ili fobijama. Bihevioralno-kognitivni pristup za svaki od njih je drugačiji, ali se bazira na određenim principima.
Bihevioralno-kognitivni model podrazumijeva da su naše misli, osjećaji i ponašanja povezani te da međusobno utječu jedni na druge. Osjećaji imaju kognitivnu i fiziološku komponentu, što znači da se, osim određenih osjećaja poput straha, nelagode, srama ili uznemirenosti, javljaju i prateći tjelesni simptomi. Kada je osoba anksiozna, ona je pozorna, pažnju usmjerava na objekt straha, disanje je pliće, puls ubrzan, znojenje je pojačano.
Zapravo je osoba spremna na reakciju borbe ili bijega, upravo onu koja je bila korisna u prošlosti, kada se trebalo zaštiti od napada zvijeri. Određene negativne misli, pretpostavke i vjerovanja povezana s ovim osjećajima i tjelesnim simptomima produciraju ponašanja poput izbjegavanja. Cilj bihevioralno-kognitivnog tretmana jest smanjiti anksioznost i naučiti osobu kako identificirati vlastite ‘zamke’ u mišljenju i zaključivanju te kako mijenjati ponašanje, povezano s negativnim mislima i anksioznošću.
S obzirom da se strah može naučiti, i to kroz osobno iskustvo (ubod pauka, bol kod cijepljenja), po modelu (opažanje tuđih reakcija) ili putem kognitivnog učenja (pogrešne informacije ili zaključivanje), smatra se da se može i ‘odučiti’, odnosno da se osobu može naučiti kako drugačije zaključivati te kako novim iskustvima, koje je do sada izbjegavala, promijeniti vlastite pretpostavke i uvjerenja.
U bihevioralno-kognitivnom tretmanu osobu se izlaže onim situacijama koje kod nje izazivaju anksioznost, što se radi postepeno, učestalo i ponavljano, dok se anksioznost ne smanji na onu razinu, na kojoj osobu više ne ograničava u svakodnevnom funkcioniranju.
Osim izlaganja, u tretmanu se koriste tehnike distrakcije i promjene percepcije te tehnike relaksacije, koje pomažu u smirivanju pobuđenosti živčanog sustava, odnosno smanjenju tjelesnih simptoma povezanih s anksioznošću, uz još mnoge druge.
Naglasak je na tome da osoba preuzme aktivnu ulogu u tretmanu, dok joj terapeut samo pomaže u učenju i primjeni funkcionalnijih obrazaca ponašanja, kao i formiranju adaptivnijih vjerovanja. Istraživanja su pokazala da je takav pristup vrlo učinkovit za sam tretman anksioznosti, ali i za prevenciju povrata anksioznih simptoma u budućnosti.