Osoba u krivnji se osjeća krivom, jadnom, bespomoćnom, za nju nema spasa, kao da svi na svijetu znaju što je ona učinila.
U nekim obiteljima se događa da imaju običaj unutar obitelji tražiti ‘krivca’ tko je kriv za ono što se dogodilo, tko je više kriv među braćom, tko je više kriv od krivog i slično. Prije nego li se uopće djeluje i traži rješenje, oni najprije moraju pronaći krivca kako bi se tek tada djelovalo.
Ima tako nekih ljudi koje taj obrazac ponašanja prati kroz čitav život pa svaki put kad se nešto dogodi, oni imaju potrebu iznjedriti krivca i tako olakšati sebi da nije do njih ili pak se utješiti da je ipak netko drugi više kriv od njih.
Bez obzira jesmo li roditelj, odgajatelj, učitelj ili ‘običan’ čovjek s ovim obrascem, bitno je da ga prepoznamo i poradimo na tome.
Ovo je obrazac ponašanja kojeg najčešće nismo svjesni a usađen nam je od djetinjstva kada smo i sami odgajani tako – u sramu i krivnji. Možda su i naši roditelji tražili krivca. Možda je to je jedini put koji uopće znamo.
Kako se osjeća osoba koja je kriva?
Kao na optuženičkoj klupi. Sve su oči uprte u nju. Kao da svi kažiprstom pokazuju u nju i sad ona nema pravo ništa reći jer je kriva i to je strašno. Nije čak ni važna težina situacije koju je učinila, već taj teret krivnje da je kriva.
Znači, čak i ako je dijete razbilo običnu staklenu čašu ili vrijednu kristalnu vazu, teret krivnje je jednako težak i ozbiljan. Čak i ako je netko ukrao jedan bombon ili hrpu novaca, teret krivnje je jednak.
Osoba u krivnji se osjeća krivom, jadnom, bespomoćnom, za nju nema spasa, kao da svi na svijetu znaju što je ona učinila.
Osoba u krivnji ima potrebu pronaći nekog tko je bar malkice više kriv od nje jer samo tako joj je malo lakše. Inače, je teret krivnje pretežak a ne zna kako ga drugačije skinuti sa sebe.
Primijetite da krivac nema najbolje verbalne argumente za svoju obranu. Najčešći argumenti su ili šutnja ili kriviti druge još više.
Kako i koliko je to korisno?
Krivnja i sram su emocije niske vibracije i nema te osobe na planeti koja ih ne osjeća kao poprilično težak teret.
Osobe u sramu i krivnji nemaju pametnih rješenja za nastalu situaciju i vrlo rijetko ili nikad nemaju fokus na rješenje situacije već baš suprotno – fokus je na tome da krive druge malkice više i opravdavaju se da nisu za sve krive one same.
Osobama u krivnji je čak teško preuzeti odgovornost na sebe zato što se osjećaju previše krivima a opet s druge strane tražeći krivca u drugima bježe od osobne odgovornosti.
Ono što želimo od djeteta i čemu ga trebamo naučiti je da preuzima osobnu odgovornost za svoje postupke. Bacajući krivnju i osjećaj da nije dovoljno dobro, dijete nećemo podučiti odgovornosti.
Odgovornost je traženje odgovora i rješenja. To znači da imamo fokus na rješenju. U krivnji imamo fokus na tome tko je kriv.
Ako zamislite jedan pravac, s jedne strane je odgovornost i način razmišljanja s traženjem rješenja (što sam mogla drugačije, kako ću bolje drugi put, kako je stvarno trebalo, koji koraci u čitavom postupku nisu bili najbolji i treba ih popraviti, kako ih popraviti i sl.), a s druge strane je krivnja s fokusom na traženje krivca (tko je više kriv, zašto je on više kriv, što je ta osoba napravila, koju težinu postupka ima, koliko više od mene je kriva, dokazivanje uz svjedoke i dokaze, izvlačenje sličnih situacija iz prošlosti i tome slično).
Razumijete razliku?
Znam da svatko od nas u najboljoj namjeri želi podučiti svoje dijete kako treba djelovati. Katkada iz neznanja činimo nešto što nije korisno ni djetetu ni nama. Odgajanje u krivnji nije korisno čitavoj obitelji.
Ako su vas tako odgajali, vrijeme je da zacijelite rane iz djetinjstva kroz svoje dijete i pronađete adekvatan način i bolje metode odgoja kojim ćete djetetu razvijati odgovornost i učiti ga da ima fokus na traženju rješenja određene situacije.
U ponavljajućim situacijama ne koristite krivnju (‘Opet si to učinio!’) već promatrajte koliko je osoba napredovala od prošli put te i sami imajte fokus na to i naglasite napredak i što je drugačije a gdje još ima mjesta za popravak.
Samo zato što su nama to radili u djetinjstvu, bilo roditelji, bake, odgajatelji, učitelji ili netko drugi, mi mislimo da je to jedini i ispravan put. Prisjetite se samo osjećaja krivnje koji je kao teret na ramenima i leđima i nije nimalo ugodan.
Postoje efikasnije i bolje metode i moja topla preporuka je da ih naučite i stavite u primjenu.
U ponedjeljak, 25. studenog u 18.30 sati u I. OŠ Čakovec počinje ‘Škola za roditelje’ gdje možete naučiti puno korisnih metoda i pronaći mnoštvo ideja kako lakše i bolje odgajati dijete. Prva tema je ‘Odgoj bez vike’. Javite se na mail za prijavu.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.