Naime, većina roditelja rođenjem drugog djeteta 'zapusti' starije dijete. Ono je čitav svoj mali život bilo samo s njima i ne zna i nije još naučilo što znači dijeliti pažnju s nekim.
Kakvi su vam odnosi među djecom? Svađaju li se češće ili su odnosi skladni? Kako vi doživljavate njihov međusobni odnos? Je li vama teško slušati njihov loš odnos, njihove svađe i prepucavanja? Što poduzimate u pogledu toga?
Obzirom na to da je to tema koja je često dio individualnih savjetovanja koja održavam, odlučila sam pisati i o tome.
Odnosi među djecom se formiraju od rođenja drugog djeteta. Ono u čemu je češće problem je odnos starijeg djeteta prema mlađem. U jednom trenutku života postaje ljubomorno na mlađe. I svi vam govore da je to faza i da će proći, no ja ću vam reći da do toga ne mora ni doći ako imate pravilan stav prema djetetu.
Naime, većina roditelja rođenjem drugog djeteta ‘zapusti’ starije dijete. Ono je čitav svoj mali život bilo samo s njima i ne zna i nije još naučilo što znači dijeliti pažnju s nekim. Njegov status se mijenja i treba mu vremena za prilagodbu.
Umjesto da roditelji i dalje veći dio vremena posvete starijem djetetu kako bi mu taj dio prilagodbe bio što lakši, oni svu svoju pažnju usmjere na mlađe dijete, bave se njime i tjeraju starije dijete da radi isto. No, ono ne shvaća što se zbiva jer do sada nije bilo tako.
U tom očaju i jadu nastoji privući barem malo pažnje na sebe, no ni to mu ne uspijeva jer umjesto da se roditelji njime bave, oni sada odjednom galame jer im odvlači pažnju.
U svojem kratkom životu je naučio da je roditeljima do sada godilo kada je privlačio pažnju, no sada ni to nije dovoljno. Nema previše opcija u ponašanju jer ih ne zna, nema iskustva i onda radi ono što zna – bude zločesto jer to jedino ‘pali’ kod roditelja. Jedino tada ima pažnju i jedino ih tada ima za sebe. Naročito ako povređuje mlađeg od sebe. Tada roditelji konačno imaju fokus na njemu.
Eto, tako vam to izgleda iz cipela starijeg djeteta, koje je, ne zaboravite – još uvijek dijete, bez dovoljno životnog iskustva kako bi znao drugačije. Stoga, jedino roditelj može svojim djelovanjem izazvati drugačiju reakciju djeteta.
Ako roditelji i dalje nastavljaju posvećivati pažnju starijem djetetu jednako ili čak i više nego li mlađem, tada se to dijete neće osjećati zakinuto i bit će mu lakše prilagoditi se pridošlici. Nije mu takav šok a ni prevelika promjena.
Nemojte misliti da ćete zakinuti mlađe dijete, jer nećete. Ne zaboravite da se ono rodilo nakon prvog i da ono zna kako je biti drugo, zna dijeliti i ima iskustvo koje prvo dijete nema. Zato se kod drugog ne javlja ljubomora čak ni kasnije kada dođe drugo ili treće dijete jer ono od malih nogu ima iskustvo dijeljenja i pažnje i roditelja i stvari i svega ostalog.
Mlađe dijete je svojim iskustvom bogatije od starijeg za to društvo i dijeljenje dok starije dijete nema to iskustvo. Do sada je sve bilo po njegovom i sve je bilo njegovo a sad odjednom spominju neko dijeljenje. Mora davati nešto od sebe što do sada nije iskusio. Kao da mu netko nešto oduzima i nema pojma hoće li njemu ostati dovoljno. Šok za dijete! I u čitavom tom šoku ga se okrivljava i ne razumije. Još jedan šok.
Većini roditelja je teško uz pridošlicu nastaviti imati jednaku pažnju prema starijem djetetu. Imaju osjećaj da ovo mlađe zahtjeva više pažnje od njih. Moj savjet je da se podijelite. Kada se jedan roditelj bavi mlađim da se drugi bavi starijim.
Zatim da starije dijete što više uključujete oko mlađeg te da ga uvjeravate da je ono starije, mudrije i više zna te može paziti na mlađe. Pokažite da imate povjerenja u starije dijete tako što ga podučavate kako s mlađim i usmjeravate da se angažira i što više uključi. Obavezno uvedite jednom dnevno igru samo sa starijim djetetom, kada mlađe spava ili slično.
Jednom tjedno jedan od roditelja može sa starijim otići negdje na bazene, u šetnju, u parkić i proglasite to vrijeme samo za starije dijete. Pretvorite to u ritual tako da osvijestite starijem da je i dalje u vašem fokusu, što on sebi tumači da ga i dalje volite. Ništa manje nego ranije.
Sve ovo doprinijet će tome da vam ovo bude samo prijelazni period prilagodbe ili doslovno prolazna faza, a ne problem u obitelji.
Užasan je osjećaj kada dijete sebe osjeti kao problemom obitelji, a nemalo puta roditelji to učine i govore okolo da je tome tako. Nemojte o tome pred djetetom. Ono nije a ni ne treba biti problem! Djeca u vaša radost, zar ne?
Mnogi ih ne mogu imati i dali bi život da ih imaju, a vi ih imate i stvarate problem i nazivate ih problemom.
Ja tvrdim da svaki problem ima rješenje i ako vi ne znate za rješenje, otiđite do stručne osobe po rješenje. To je bolja opcija nego li stvarati komplekse djetetu.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Anita Vadas
tel. 098/564-290
mail: info@anitavadas.com
www.anitavadas.com
Edukacija j.d.o.o.