Godinu i pol dana naš autor Zvjezdan Međimurski uveseljavao nas je pričama iz svog Dnevnika starog dečka i mi smo jedva čekali novi nastavak. Nova priča uvijek nam je iznova popravila dan i nasmijala nas. U isto vrijeme, u vrlo složenoj i znalački postavljenoj radnji, sa glavnim likom i njegovim prijateljima, kroz njihove priče putovali smo u prošlost, ali i proživljavali njihovu svakodnevicu.
Nije to bila obična svakodnevica, već jedna nadasve zanimljiva, osmišljena radnja na donjomeđimurskom dijalektu. Priča za pričom stvarala je i na kraju stvorila jednu kompaktibilnu cjelinu u kojoj smo nalazili sve – autohtoni govor, specifičnu problematiku jedne marginalizirane skupine, dragocjene etno elemente i mnogo toga što je autor izvukao iz zaborava. E sad, namjera nam je danas predstaviti našega Zvjezdana, autora priča pod nazivom Dnevnik Starog dečka.
Zapravo, neke će iznenaditi, neke neće, Zvjezdan je zapravo autorica, naša spisateljica, novinarka, kolumnistica i pjesnikinja Zinka Čituš Čižmešija. U našem razgovoru, evo što autorica o svemu kaže.
Za početak, zašto sete odabrali starog dečka?
Kao autorica, uvijek sam voljela iznenaditi svoje čitatelje. No ovaj put, iskreno moram reći da sam prvi nastavak Staroga dečka pisala za priločki Pikač, kad me urednik pitao imam li možda koji tekst za uvrstiti. Tražeći nešto nesvakidašnje nastala je prva priča, tekst koji je uvršten. Budući da sam pisala priče i kolumne, serijale za e-Međimurje, pišem ih i sada, stoga nikad ne prestajem vrtjeti film imam li što spremno ili moram napisati.
U tom trenutku mi se činilo da mi muškarac kao “stari dečko” može dati dovoljno “štofa” za pisanje, pa sam nakon mjesec dana nastavila pisati o njemu.Uostalom, dugi niz godina stari dečko je specifikum ovoga kraja. U velikom rasponu, od socijalnih slučajeva pa do samostalnih i uspješnih muškaraca samaca.
Stavili ste se, kao žena, u prvo lice muškog lika
Tako je. Izazov je to. Mislila sam da će tako biti sve rečeno najjače. Napisala sam na stotine priča i otprije se bavila psihologijom muških likova u pojedinim situacijama, vrtjela problematiku, muško ženske odnose, no ovdje je bila u pitanju jedna marginalizirana skupina, čija psiha dijelom zadire i u tradicionalne okvire iz prošlosti.
Tu sam bila malo oprezna, jer … stari dečko još u ne tako davnoj prošlosti bio je lik koji će znači provoditi svoj život bez obitelji, prepušten je odgoju svoje obitelj i on, znači, bude podložan i povodljiv drugim članovima obitelji sve do trenutka kad mora, najčešće zbog smrti roditelja, dalje nastaviti sam. Obično postaje nesiguran i pomalo izgubljen. Nerijetko, okolina ga sažalijeva i on joj se, pomalo naivno i otuđeno prepušta, povodljivo se ponaša, do nekog trenutka kad se opet životne okolnosti drugačije poslože.
Tekstovi, svaka epizoda, krije izvanredne zaplete
Tako je. Tekst započnem uobičajeno i kad počnem pisati jednostavno radim digresije, ali ne odstupam od glavne radnje. Te digresije, ili odstupanja su riznica životnih detalja, iskustava, elemenata prošlosti i aktualnih zbivanja koji se isprepliču i tako radnju čine bogatom i zanimljivom.Posegnula sam za autohtonim dobravskim govorom, dijalektom koji u tom obliku, sigurna sam, više nitko neće oživljavati.
Teško je živjeti u mojem mjestu, biti pismen i etno nastrojen, sa pohranjenih više tisuća zapisa na kajkavštini koju sam govorila kao dijete. Od toga vremena prošlo je pola stoljeća. I mene samu su iznenadile neke riječi kojih sam se sjetila. Ako dodam poznavanje međusobnog odnosa ljudi, generacijske različitosti,poznavanje psihe muško ženskih odnosa, aktualna zbivanja i sve to smjestim u vidokrug njihovih mentalnih i fizičkih mogućnosti u jedno životno okruženje, napravila sam sebi jedno plodno tlo gdje se stalno vrtim, ali pričam uvijek nešto novo.
Izabrali ste specifične likove
Izabrala sam, na žalost, aktualnu zbilju, kao prvo, znači jednu marginaliziranu skupinu sa periferije jednog područja, staroga dečka koji je u prošlosti bio podvrgnut sprdnji jer se nije oženio, u nekim mjestima tretman te samozatajne socijalne skupine se nije promijenio. Znači, u mojim pričama u fokusu se nalazi Zvjezdan koji se doselio na svoju – herbariju, a koji mu je, igrom sudbine, ostavila baka Rega.
Zatim, uzela sam – udovicu kao lik koji se može smjestiti u bilo koje okruženje, a njihov broj, na žalost danas zavidan, samo doprinosi bogatstvu detalja i životnog iskustva. Lik časne sestre tu svakako je u fokusu, no lik sam ipak na kraju priče eliminirala, tu je bio jer mi se uklapao dok je to odgovaralo psihi meni važnijih likova. Časna i meni samoj je ostao nedorečeni lik jer tu skupinu ljudi i sama u stvarnosti tako doživljavam.
Humor je dao Dnevniku starog dečka poseban pečat
Osobno kao autorica, smatram da je humor izgubljena kategorija koju su moji likovi spašavali kroz svoje dogodovštine i svakodnevicu. Svakog dana čujemo, … nemam razloga za smijati se. Kad dodamo da se kao nacija smijemo sve manje, da smo otuđeni i sve više pod stresom, onda umirovljenici i socijalna skupina, ljudi koji su iz bilo kojega razloga vremenski, ja kažem, neograničeni, i duhom mogu lutati do mile volje, još najviše pogodni za promatranje života sa dovoljno vremena i najmanje stresa, sa primjesom zdravstvenih dijagnoza i skromno, ali u svojem okruženju podnošljivih.
Oni stvaraju svoje životne okolnosti i događaje, koji im gode, ali u mojim pričama tempirani su tako da istovremeno iz prošlosti svojim ponašanjem izvlače autohtone elemente, spominjući likove i radnje pomoću kojih sam oživljavala zaboravljeni autohtoni govor. Osobno, drago mi je što glavni lik, Zvjezdan, stalno u svojem ponašanju provlači svojega japicu Gustija i njegovg prijatelja, istoimenog gusana Gustija. Ja osobno volim se smijati i stalno sam se smijala situacijama koje sam sama izmišljala i pisala.
Koristili ste i pojedine proste riječi…
Bilo je nezaobilazno, u radnji upotrijebiti riječi koje i inače možemo čuti, a takva ili slična skupina ljudi, koja ima dovoljno vremena za ispričati i proživjeti istu priču, pojedine riječi u datom trenutku dale su joj dodatnu istinitu notu. Malo je takvih riječi, ali prisutne su. Ne mislim da je neukusno, mislim da je životno.
Zašto je glavnom liku ime Zvjezdan?
Da, čitatelj koji nije pratio sve nastavke i priče, možda će njegovo ime djelovati dvosmisleno, ali kad se pročita sporna priča, gdje je njegov otac, kad mu se rodio sin, vidio zvjezdano nebo i u onom pijanom stanju dao mu ime po zvijezdama, sve je jasno. Međutim, u radnji se provlači nadimak Purger, jer on zapravo iz Zagreba dolazi živjeti u Međimurje, oca Dalmatinca više nema, majka je u domu, a on čuva svoju djedovinu oduševljen sjećanjem na djetinjstvo, a to sjećanje iznjedrilo je niz priča, riječi, uspomena iz toga vremena. Inače je u invalidskoj mirovini zbog kičme, u srednjim godinama.
Što kaže struka na novonastalo djelo?
Budući da je djelo nastalo zaista nekim čudnim početkom i pričama iz dnevnika koje su kao kolumne objavljivane na eMedjimurju.hr, stručno mišljenje o prvoj, a sad i o rukopisima druge knjige, Dnevniku starog dečka, dala je Maša Hrustek Sobočan, povjesničarka umjetnosti, na moje iznenađenje jedna vrsna poznavateljica povijesti, specifičnosti donjomeđimurskog kraja, ljudi općenito, a nadasve posla kojim se bavi, djelo je ocjenila vrhunskim. Osobno mogu reći da se trudim i pišem na dijalektu, međutim, nije tajna da moje priče, pa čak i ove na dijalektu čitaju podjednako i Međimurci i svi ostali.
Ne vjerujem da ću više započinjati bilo kakvu spisateljsku avanturu na dijalektu, jer jednostavno nema adekvatne potpore za tako jedno suženo područje govora. Volim Međimurje, no moram slijediti želje svih mojih čitatelja. Posebno zahvaljujem dečkima na e – Međimurju koji su imali sluha za svaki moj redak i znači im sve što poželim objaviti, bez sumnje da ću napraviti išta pogrešno. Voljela bih da se nađu sponzori koji će mi pomoći da sve moje knjige redom njih nekoliko, ugledaju svjetlo dana. Znam da nakon svega napisanog ne moram uvijek iznova dokazivati zavidnu čitanost mojih priča. Mogu mi se obratiti na moj mail zinkacc@gmail.com ili na broj telefona 098 762 442 svi koji žele poduprti moj spisateljski rad. Smatram da svi vrlo čitani pisci trebaju biti poduprti da nesmetano mogu pisati i stvarati.
Smanjili ste rad u medijima i krenuli drugim putem
Da, velikim dijelom. Znate, moj opus priča, pjesama, predstava, Pa tu je i nova serija priča o Teti Lizi, Stari dečko koji je priču po priču iznjedrio jedno vrijedno djelo na međimurskom dijalektu, sudeći prema čitanosti. Zagrizla sam udicu i mislim da se moj spisateljski svijet neće ugasiti dok dišem. Tu sam jaka i tu sam svoja. Trebala bi mi dva života da napišem sve što sam nakanila. Často i dok zaspim sanjam da pišem, probudim se i gledam u nedoumici u laptop, uvjerena da sam spremila napisani tekst. Onda se lupim po čelu i nastavim spavati.
Što je sljedeće na redu?
Teško je reći. Suradnja sa Radijem 1 i eMedjimurjem.hr i glasovno i slovom me veže za Međimurje. Budući da svaki dan pišem, Teta Liza i nezine priče još će biti na kajkavštini, želim da uz pomoć mojih čitatelja Dnevnik starog dečka ugleda svjetlo dana. Osobno smatram da će Dečko biti uvijek popularno štivo koje diže humorom i odiše pristupom svakom jednim toplim pristupom i međimurskim štihom.
Ono što sam si dala u zadatak je razraditi dvije knjige usporedo, jedna je o usvojenoj djevojčici, koja uporno traži roditeljski dom iz kojeg su je, kao malu, morali odvesti. Druga knjiga je o poslovnoj i privatnoj propasti jedne obitelji. To je zapravo moj davno napisani ljubavni roman, kojega sam tiskala devedeset i neke. Želim da on postane knjiga, tematika je odlična. Pjesmama ne znam broj. Što god da tiskam, biti će korak dalje. Spisateljski svijet je moj svijet. Volim samoću i tu mogu pisanjem, najviše dati. To je za sada. A dalje, tko zna.