Ratne 1943. godine, na samo Valentinovo, zazvonila su svadbena zvona. Hraničevi, kako su Kuzmičeve u selu zvali, udavali su Elizabetu i priredili skromnu svadbu. Međutim, na pragu novog zajedničkog života, mladi bračni par nije dobio blagoslov njegove obitelji. Majka i sestre s Viktorom nisu razgovarale zbog njegove odabranice i nisu došle na svadbu u Hraničevu kuću.
U posuđenoj vjenčanici i velu, mladenka je izgledala pomalo zbunjeno, ali ipak veselo. Za svadbenim stolom sjedili su svi njezini i njezina rodbina. Od firmane kume Erže, mladenka je dobila na dar šalice za čaj i stolnjak. Umjesto pokojne krsne kume Treze, njezina kćerka Kata darovala joj je svilenu maramu i bluzu.
Doduše, donijela je rodbina sve na stol, svega je bilo… kokoši, sira, vrhnja i vina, a svatovi su bili veseli tri dana. Na vjenčanje, u crkvu svete Margarete vozili su se fijakerom, a vjenčao ih je župnik Janko Breznik. Janko Breznik bio je vrlo pristupačan seoski čovjek, volio je pomagati mladim obiteljima i mnogima je posuđivao novac.
Pri dolasku u crkvu, kum je veličasnoga malo pošpotao, jer mu se vjeronauk, kojega je održavao preko puta u školi, malo odužio. Promrzli svatovi čekali su ga više od pola sata.
Svoje prve bračne dane i noći, Elizabeta i Viktor Toplek proveli su u … zadnjoj hiži njezine obiteljske kuće. No morali su razmišljati o odlasku na neki drugi smještaj. Brat Franc namjeravao se oženiti, a kao starijeg pripadalo ga saviti obiteljsko gnijezdo u roditeljskoj kući. Tako je to nekad bilo. Tradicijska pravila kao da su bila ispisana u kamenu.
Samo dvjestotinjak metara dalje, na pomalo pustom prostoru periferije sela, prostoru Hirschlerovog skladišta drvom, zjapili su prazni gospodski uredi. U poveću građevinu uselilo se pet mladih dobravskih obitelji. Među njima, dvije godine kasnije, bio je i bračni par Toplek.
Po najamninu je svaki mjesec dolazio Zalanov zet Lalić. On je naslijedio dio Hirschlerovog bogatstva, po njegovoj tragičnoj smrti. Vlasnik tih naslijeđenih stanova volio je živjeti na visokoj nozi. Svog brijača imao je čak u Zagrebu, a na brijanje je putovao svaki drugi dan. Volio je prćkati novac na luksuz i provode. Odlasci u Beč, Budimpeštu i druge egzotične gradove za njega su bili nešto sasvim uobičajeno.
Stanarima je, iz mjeseca u mjesec povećavao stanarinu. Usput je napominjao da će zgrada u kojoj stanuju uskoro na prodaju.
Viktorova sestra Jelka u međuvremenu se udala u Koprivničke Brege. Viktor je ponovo počeo odlaziti majci. Svjesna da je ostala sama, majka mu je ponudila da se dosele kući, na Toplekovo, što su i učinili.
Iz prazne staje koja je bila uz kuću izbacili su zemlju, sazidali dimnjak i ožbukali zidove. Osjetili su olakšanje. Malim sobičkom riješili su svoje stambeno pitanje.
Teta Liza je jednom zgodom rekla: Zabadaf fnogima kule i gradovi ako sreče nega. Te štiri lete bile su najsrečnejše v mojemu življenju. V mali hiži, na zemljanem podu. S čovekom kojega sem mela rada največ na svetu…
Nekoliko godina kasnije, Viktor je dobio svoj prvi ozbiljni posao, posao veterinarskog pomoćnika.
LEPO JE DOK IGRAJU… (Teta Liza o svojoj svadbi)
– Negda je bila šterčija, siromaštvo bi se to denes reklo, ali rodbina je donesla se za na stol. Pilo se i pljesalo kaj da deset dečki ženi. Svati su bili veseli tri dni. Od negda se reklo… lepo je dok igraju, al’ je vrag dok staneju. Tak je počel i naš bračni život. Ništo je ne nikoga pital kak bo živel, več ajt na kvartelj, ako nemaš kam na svoje. Meli smo sreču kaj smo se vrnuli k Viktorovi mami…
>>> TETA LIZA Legenda i čuvarica izvorne međimurske pjesme
>>> ŽIVOT TETE LIZE (2) Nečem hmrti na kvartelju
>>> ŽIVOT TETE LIZE (3) Dvesto zlatarski čoni
>>> ŽIVOT TETE LIZE (4) Gospodine, molim dinar
>>> ŽIVOT TETE LIZE (5) Pjesma svakodnevnog življenja
>>> ŽIVOT TETE LIZE (6) Nečem nikakvu pevačicu!
>>> ŽIVOT TETE LIZE (7) Dravski vodenjaki
>>> ŽIVOT TETE LIZE (8) Svati bodo na Valentinovo!