Ove telefonske tajnice sa najmanje deset sisa koje su namještene za telefonski prijam stranaka, u najmanju ruku mogu te izluditi k’ o prvoklasnog luđaka… svugdje su, u socijalnim ustanovama, zavodima, bolnicama, to je jednostavno za iznadprosječno pametne i strpljive ili za majmune poput nas koji se, najčešće i jednostavno, mire sa svime.
Stari i stariji, pregaženi vremenom informatike i sličnog napretka, mire se sa sudbinom i htjeli, ne htjeli, gnjave mlade da im obave usluge slične vrste. Jer, najvećim dijelom, mladi imaju i svojih briga preko glave, pa ne izostaje komentar… sad još i ti.
A takvih je najviše. Kako si mogu pomoći, nego pod stare dane moljakati da im dijete ili netko poznat ili nepoznat, umjesto njih, obavi uslugu čiji proces zahtijeva kako mentalno, financijsko, tako i fizičko zdravlje…
Pa evo primjera…
Nazoveš Zavod za mirovinsko … Centar za socijalnu skrb, bolnicu… pa sad imaš za rješavanje jednog problema stisnuti broj jedan, za rješavanje drugog problema stisnuti tipku dva, i tako do devet … kad dođeš do devet, zaboraviš što znači onih bar prvih sedam, pa kreneš ispočetka… i tako odslušaš sve redom, odvagneš… i na osmom ti ponestane vrijednost bona… ništa tragično, dešava se…
Nadoplatiš bon sasvim siguran da se tvoj problem rješava na broju šest. Odlično, zapamtio si. Onda ispočetka, slušaš k’ o zec pušku i hop, stisneš šest. Majke ti mile, dobio si službenika. Kad ovaj kaže, nažalost, to rješava kolegica, spojit ću vas direktno na njezin broj. I ti u sebi, hura !!! Konačno… kad ono zvoni… zvonii, zvoniii. Udri me nogom. Nitko ne diže. Što sad?
Nazvati neki slični broj, ustanovu… lokalnu podružnicu, gospođa preljubazno kaže, budite uporni…
Uporni ??? Uporni ??? Pa jebote do koje granice? Do granice ludila?
Pomalo smo na toj granici… Evo sad pišem višoj istanci da na desetu tipku ugrade rješavanje papirologije za čistokrvni POPIZDIPILIS.
Jer, ja sam svu papirologiju skupila, sad još čekam – TIPKU.
