Jeste li i vi jedan od onih roditelja koji koristi svoju moć nad djecom? Možda ne uvijek, ali povremeno si priuštite pokazati svoju roditeljsku moć.
Kada vas dijete pita smije li nešto ili negdje, vi odgovarate s ‘Ne smiješ!’.
Dijete ko dijete, želi čuti razloge. Vjerojatno biste ih i vi voljeli čuti da ste na njegovom mjestu. Barem da sebi možete objasniti zašto ne smijete i da vam bude lakše podnijeti ono što ne smijete.
Na dječje pitanje ‘Zašto ne?’, uslijedi vaš odgovor ‘Zato što ja tako kažem!’ ili ‘Zato jer ne!’ ili ‘Ne smiješ i točka!’.
Kada bi vama netko dao takav odgovor na nešto što jako želite, vjerojatno biste osjetili frustraciju, u najboljem slučaju. Možda bijes i ljutnju. Ili razočarenje, tugu. Uglavnom hrpu negativnih emocija.
U redu je da djeca prođu paletu svih emocija. Ono što nije u redu je to da dobiju ne bez pravih argumenata a ponekad i samo zato što vi niste dobre volje ili nemate vremena saslušati do kraja ili zato što vam se ne da ili nedajbože zato što ćete vi sada pokazati svoju moć. Ipak ste vi glavni i ako vi kažete ne, onda je to zakon i svetinja. Hm, taj stav dijete brzo prokuži.
Posljedica takvog vašeg stava na dijete je da vas više neće pitati nego će napraviti po svome i pokazati vam na svoj način da je šef. Uči od vas. Uči nadmoć.
Maleni su nevjerojatni. Oni sve kopiraju i uče od roditelja. Mudri su. Samo rade ono što primjećuju.
Znam da ni jednom roditelju nije namjera naučiti dijete nešto loše. No, vi na nesvjesnoj razini nešto odradite, ali dijete to primijeti, a nakon nekog vremena isproba i ako time postiže svoj cilj, nastavlja tako.
Dakle, pokazivanje nadmoći bez danih argumenata djetetu i to takvih da dijete razumije zašto nešto ne smije, da shvati da je nešto za njegovo najveće dobro i da vi kao roditelj ne mrzite dijete zato što kažete ne, da ga volite ali da za neke situacije još nije vrijeme, nije spreman ili su okolnosti takve da u ovom trenu ne može.
Možda vam se u tom trenutku čini da vam je tako najlakše i najbrže. No, na duže staze su posljedice loše po vas i dijete. Možda smatrate da je to vrsta autoriteta koji roditelj treba imati. No, kakav autoritet ima osoba kojoj dijete laže i radi po svome? Možda samo povremeno pribjegavate ovom načinu. To samo znači da to nije navika i možete u potpunosti izbaciti iz uporabe.
Ako u tom trenutku nemate vremena djetetu objasniti zašto ne, tada mu recite ono što se dešava. Recite da u ovom trenutku nemate vremena, kasnije ćete porazgovarati, samo da se riješite strke i odmah ćete popričati o tome ili nešto slično. Time djetetu šaljete poruku da vam je ono važno i da ćete argumentirati svoj odgovor ali čim dođe prilika.
Samo pokušajte sebe staviti u istu situaciju, sigurno ne biste voljeli čuti neargumentirani NE. Naročito ne prečesto. Takav način komunikacije je frustrirajući.
Komunikacija između vas i djeteta mora biti iskrena i otvorena. Samo recite iskreno ono što se dešava. Dijete će pokušati razumjeti, a kako odrasta tako će i prema vama imati takav iskreni odnos jer ga je naučio od vas.
Zapitajte se kakvo dijete želite, iskreno ili neiskreno, razumijevajuće ili hladno, simpatično i empatično ili zatvoreno i svojeglavo. Ono što želite to pokažite primjerom. Dijete će naučiti od vas sve ovo.
Na vama je da pripazite što djetetu nesvjesno u svojem ponašanju servirate. Vi primjećujete suprugu, a ona vas. Možda da skrenete pozornost ako primjećujete da ona to radi. I obratno.
Roditelji trebaju zajednički raditi na svojem najvažnijem projektu zvanom dijete. Ako dodate još puno ljubavi i strpljenja, sigurna sam da ćete jednog dana biti ponosni roditelji svojeg divnog čovjeka.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
