Živim u slijepoj ulici sa desetak kuća, i osjećam se onako malo zaštićenom od prometne gužve, ali ne i od seoskih priča i tračeva. Ne zanima mene vanjski svijet, jer u nekom svom trenutku sam spoznala da će mi život biti prekratak za sve ono što želim iza sebe ostaviti.
Tu naravno podrazumijevam plodove svoga pera i još neke ljudske sitnice. Moja terasa prepuna je cvijeća, oko mene trčkaraju mačke i dva lesija. Imam iza sebe takav period života, da ga neću stići staviti na papir – za života. Obiteljski život je u principu iza mene, a moja vam je ulica, ulica sa deset kuća i sedam udovica. Uz to, dva prazna dvorišta, nekoliko staraca i jedno dijete ne računam… Odavno su govorili, jedno, k’ o nijedno.
Volim djecu i jako mi je žao što je način života ljude promijenio, bar što se roditeljstva tiče. Promijenili su se i ljudi sami, ne žele više biti lišeni osobnih zadovoljstava u korist potomstva.
Vjera i tradicija našla se pred provalijom, kruh se traži preko granice i put nema ratur kartu, već za koji tjedan seli i ostatak mlade obitelji u nepoznato. Ne vraćaju se, znači, ako ne dobro, bolje im je.
Kako je onima koji ostaju, a trebaju te mlade ruke da im dignu štap i donesu vode, znaju samo oni koji nemoćni umiru u tišini…
No, da ne repriziram tu već pomalo tradicionalnu dramu, problem novorođene djece nije više novost, već činjenica koja će dobiti jači naziv. Katastrofa.
Svaka sekunda svađe radi prošlosti, odnosi u globalu… djecu budućnosti.
Svakim danom mijenja se i odnos među partnerima, rađa se težnja za samostalnošću, slobodom, kako seksualnom, tako i svekolikom. Zašto sam ovo pisala.
Htjela sam samo prepričati ono što vam je poznato i dati kao uvod jednoj jedinoj dječjoj rečenici.
Kao što sam rekla, žarko ljeto jenjava i nazalijevala sam se cvijeća i usput svake večeri pozdravila pokojeg prolaznika. Kadli jedno jutro, idu dvije djevojčice, na moje pitanje, rekle su da idu k prijateljici i njezina mama će ih autom odvesti na gradske bazene.
Uvijek sam se šalila s djecom i na neki način izvlačila iz njih neka banalna mišljenja, pa na temelju toga došla i do njihovih ozbiljnih razmišljanja. Ovaj put ih nisam zadržavala kada su me srdačno pozdravile, nego sam u šali doviknula…
– Mogle ste povesti i dečke!
Začuo se smijeh, a po pogledima koje su si uputile sam pročitala njihove misli: Stara nema pojma o životu. Ali su kulturno doviknule:
– A kaj će nam dečki?
Makar staromodna i bez veze romantična, nastavila sam u šali. U stvari sam htjela izvući njihovo razmišljanje o suprotnom spolu.
Pa ostat ćete stare cure, nikad se nećete udati – nasmijala sam se.
– Svašta – rekla je jedna od njih. – Nek’ si pere gaće sam. Ili nek hoda bez gaća. Ili nek’ mu ih pere mama.
… Book! –
