Danas sam ustala vrlo neraspoložena. Kroz san sam cijelu noć slušala kako pada kiša, vjetar lomi granje donosi mi dašak svježega zraka. Ujutro me boljela glava. Kad sam otvorila računalo u namjeri da preletim preko prvih vijesti i razbudim se, baš za peh prvi klik otvorio mi je domaći portal, neki tekst i fotografije plave pocinčane pločice, izvijanu i isprekidanoga bijeloga teksta, imena Ulice maršala Tita.
Danima, tjednima, mjesecima, pa i unatrag godinu dvije, tema oko maršala razvijala se polako, ne bi li ovih dana doživljavala svoju kulminaciju, pa i sakačenje jednog režima koji smo proživjeli, većina nas onako, moram reći bezbrižnije i sa manje straha nego u ove dane, kad za razliku od onih dana, ne moramo, većina nas, iz kojekakvih razloga, na radno mjesto. Jedan od njih je i taj, da nema posla, a i tamo gdje ga ima, krpa se za plaće ili su plaće poput dječjeg pokrivača za krevet, a mjesec je dugi i širok kao krevet za odrasle.
Neki tvrde da su pod stresom i mobingom, neki žive od naknada, neki od tatine i bakine penzije. Uglavnom, proživljava se, nekako… A i seli se, kao nekada…
Ono što je tužno, bar meni, da većina kavopija po kafićima više ne melje o ležernim temama, ljubavnim, obiteljskim, jer one, jednostavno, kao da ne postoje ili su sve na brzinu usput riješili mobitelima. Većina živi javni i politički život, kao da im je to ručak, zrak i voda.
No, nisam htjela previše tupiti o tome, već vam ispričati jednu pričicu iz svakodnevnog života.
Kad mi je već dan započeo s Titom, podijelit ću s vama jednu istinitu seosku pričicu. Prije godinu dana je u selu umrla jedna stara žena, Julijana, imala je oko devedeset. Među stvarima koje si je pripremila da odu s njom u raku i na groblje bile su štap uz pomoć kojega je hodala, Tibetni rubac, vjenčani prsten koji nije više mogao na iskrivljeni prst i jedna požutjela razglednica koju joj je susjeda poslala s mora, prije desetak godina. Na razglednici nisu bili kupači, dupini niti plavo more, već Titov portret. Nije imala naročiti razlog, ali doza sentimenta i retrospektiva na cijeli njezin život navela ju je da uzme ono što želi. Na sreću, nitko joj nije pokvario uspomenu na Tita. Uvijek je tvrdila da joj je to najdraža uspomena.
Zbog ovrhe na televizijsku pretplatu, prije nekoliko godina, prodala je kravu. Ionako ju više nije mogla ni dojiti, ni hraniti. Kad je sve podmirila, televizor je poklonila nekom Romu, koji joj je jedno popodne iscijepao dva metra drva. Ostalo joj je nešto novca, a i sestra iz Australije joj je redovito slala novac za život. Uvijek bi gledala nekuda u daljinu, a susjedi je pričala o vremenu… onom vremenu kad je bila sretna. Valjda se tako osjećala. I valjda je znala koje je to vrijeme.
Nije mogla znati da je čovjek sa slike zločinac i da malo vremena nedostaje kad će ga početi skidati sa zidova, paliti sve što je vezano za njega. Da je znala, vjerojatno bi skinula njegovu sliku sa kredenca i stavila ispod jastuka u spavaćoj sobi…
Uspjela ga pokopati dostojno, sa svim svojim najdražim uspomenama.
