Pero je bio izvanbračno dijete žene koja ga rodila već u poodmakloj životnoj dobi, u četrdeset i petoj. Nitko nije znao tko bi mu mogao biti otac, jer se ta sirotica nije smucala po selu i nasjedala na kavama. Nagađalo se da bi možda to mogao biti neki daljnji rođak, ali Pero je i u svojoj mladenačkoj dobi bio i ostao seoska tajna.
Mještani su znali da majka Mara ne razgovara sa susjedima zbog vrtne međe i nekoliko dragocjenih kokoši i njihovih jaja, svojega siromaštva i podcjenjivanja njezina sina i pokojnih roditelja. Znali su i to, da sa sinom živi skromno, čak preskromno. Pero je bio svjestan situacije i okolnosti u kojima raste, boljelo ga to, ali nikad nije nikome ništa učinio nažao.
Majka Mara umrla je dva dana prije njegovog osamnaestog rođendana. Pero je izučio za tesara i odjednom se našao sam na svijetu. Ono, što ga pratilo cijeli život bila je njegova govorna mana, naime, mucao je od svoje pete godine.
Susjedov stariji sin Nikola, napuhani mladi gazda, bližio se tridesetoj i u vrijeme pretvorbe “snašao se” i otvorio tvornicu tekstila. Sestra mu Jelena završila je medicinsku školu i udala se u metropolu. Nije mu uopće bilo na pameti ponuditi radno mjesto susjedu Peri, dok se ne snađe nekako. Čak je smatrao da bi mu njegovi bližnji zamjerili.
Pero je volio svoje zanimanje, ali, rekli bi ljudi u žargonu, za prvu silu, razvozio je kruh po obližnjim trgovinama i tako krpao kraj s krajem.
Ipak, razmišljajući o sebi, bol u srcu i skromni život natjerali su ga da pred samu jesen u veliku putnu torbu strpa cijeli svoj život. Nije imao pojma u koliko voze pojedini vlakovi, nikome nije mahnuo na rastanku. Jedino je rekao grobaru, da s vremena na vrijeme pokosi njegovo dvorište. Brbljavi debeljko je znao da će mu Pero, čim se vrati, nekako platiti. Grobar je tražio novčiće po džepovima i taman skockao žuti mozaik za dva gemišta. Eh, kojega li veselja!
– Znam, trebat će ti svaka para, a primijetio sam da si opet uplatio danas – grobar se nasmijao piskavo. Gle, Pero, imam kod kuće još nešto para, posudim ti ako treba.
– Nne, nnne trebba. Pprodao ssam onu ššumu, manju. Veća nneka čččeka. Vrattit ću se jja. A llissstić, nnema sssmisla da ne uplattim i taj zzzzadnji –
Pero je, nakon ispijenog gemišta, sa suzom u oku, zagrlio grobara.
To je bio Perin posljednji zagrljaj kao siromašnog čovjeka. Saznao je to za nekoliko dana.
Pero je preko noći postao milijunaš. Ipak, pitao se, zašto mu nisu više važne želje s kojima je lijegao i s kojima se budio…
***
Nekoliko godina kasnije imao je malu njemačku građevinsku firmu. Imao je svojega vozača i tajnicu. Imao je stan u Splitu iz kojega je noćima gledao grad kako se pali i gasi. Imao je novac za pet lagodnih života i kućicu u malom međimurskom mjestu. U svoje rodno selo navraćao je rijetko. U duši je tinjala želja da cijelu noć sjedi na svom rodnom pragu i u mislima sluša majku kako ga zove:
– Sineeee… Periceee!
I zaista ju je čuo. Kad god je poželio. U snu je osjećao njezine ruke. Čuo je on sve svoje na svijetu.
Nekoliko dana kasnije obukao je traperice i neku šarenu košulju koju je kupio u prvoj trgovini. Palme i tako to… neki brod. Nek’ pomisle da je samo skromni auslender. Grobar je ionako bio pun priča o bogatašima, kao šipak koštica. Nitko ne bi vrisnuo na priču o milijunašu.
Međutim, Pero se vrlo neugodno iznenadio toga jutra kada se njegov automobil zaustavio u njegovom selu, njegovoj ulicičici. Što se dogodilo?
U rano jutro kružila su ulicom tri policijska auta. Jedva su se okretali na uskom prostoru. Susjedu Nikoli, ubrzo je saznao, nakon smrti oca, firma je propala. Vodili su ga u lisicama. Zašto?
Izašao je iz svoje limuzine i u okrznuli su se pogledom. Nikola je pognuo glavu, a policajac ju je rukom ispratio u unutrašnjost auta. Iz kuće je izašla žena sa djetetom u naručju. Za njom njegova majka. Sva uplakana, stara susjeda je grcala u suzama.
Mlada žena ga na trenutak pogledala. Postoji li ponekad nešto u očima, što se kasnije duboko usadi u srce? Ovog trenutka to nije mogao reći.
Susjedi sa sviju strana počeli su prilaziti i tješiti ih.
Sjetio se trenutaka smrti svoje majke. Vrijeme ih nije ni ublažilo ni izbrisalo. Nijedan susjed nije mu prišao ni prije ni nakon sahrane. Sigurno zbog toga jer bi bio red pitati treba li mu što. Ipak, još je bio dijete. Koji novčić, utjeha, zagrljaj? Čak je nekog zlobnika čuo da bi mu sad dobro došao otac.
Prošle su godine i sad su već svi nagađali da je Pero među najbogatijim ljudima u tom kraju. Nikad nikome osim grobara nije povjerio da je onaj posljednji odigrani listić prije odlaska, bio dobitni. Ovaj nije vjerovao sve dok mu na račun nije sjeo pozamašni iznos novca.
Osim toga, godine rada u vlastitoj firmi učinile su svoje. Unatrag godinu dana, u Njemačkoj je zaposlio i nekoliko mladića iz svog kraja…
Vrlo brzo nakon što se odmaknuo iz svoje sredine, prestao je i mucati.
Grobar je, ovaj put, vidno omršavio. Jedva ga prepoznao.
– Ne brini za mene. U životu mi nije bilo ni dobro, ni loše. Nego… kako da ti se odužim, zahvalim… a da, znam kako… Perice?
-Drži se, stari moj, samo to. Nego, htio sam te pitati… ona mlada žena sa djetetom je žena susjeda Nikole?
– Da. Ali nisu vjenčani. To nije njegovo dijete. Ne znam kako se ona tu našla i što ju je snašlo. Očito ništa dobroga.
A Nikola je sad do kraja propao. Po sudovima se vuče već godinama. No, pustimo to.
Sad me slušaj, Pero. Ne mogu otići na onaj svijet i ti ne možeš na put prije nego ti kažem nešto… tvoj otac…
– Reci, stari. Moj otac. Znam da je moja majka često pohodila groblje. Roditelje nikad nije prežalila. Pretpostavljam da ste često razgovarali. Odakle je, tko je on?
– Tvoj otac je… ujedno i otac susjeda Nikole.
– Želiš vidjeti reakciju, grobaru moj? Nema je. Moje teško djetinjstvo davno sam pokopao. A sada ću još baciti grumen.
– Perice, mislio je da je tu tajnu odnio u grob, majka ti nije stigla reći, a namjeravala je. Mislila je da će poživjeti još godinu, dvije. Ostao sam ja.
– Nisi me pogodio u žicu. To je čovjek koji mi nikad nije pružio ni jabuku iz vrta. A takav mu je i sin, lopov koji se olakomio krađom državne imovine. Okolnosti pod kojima sam začet vjerojatno su slučajnost…
– Mislim da da. Tako je rekla tvoja majka. Stari je bio ulizica i vrebao je trenutak.
– Više mi to uopće nije važno i nekako mi je muka od te spoznaje.
– A ti Perice ne zamjeri mu. Ni ocu, ni bratu. I ne miješaj se u…
– E tu si, grobaru, pogriješio. Žena koja ranom zorom drži dijete u naručju… samo mi još reci njezino ime.
– Marija.
– Mariju ću mu uzeti. Da. Nju sam tražio sve ove godine. Ne znam, ali učinilo mi se da sam vidio sebe u njezinim očima. Uzet ću mu je, ako mi Bog bude na pomoći…