Pogled u putovnicu bio je popraćen neugodnom gorčinom kada sam vidio da mi tajlandska viza vrijedi samo još tri dana. Iako se nalazim na sjeveru Tajlanda koji je 70-ak kilometara udaljen od Laosa, odlučujem se za put kroz jugoistok zemlje i daleku Kambodžu.
Sjedam u Kellyjev auto te krećemo prema 100 kilometara udaljenom Chiang Maiu. U zadnji čas pridružuju nam se tri Španjolca koji su također završili s volontiranjem kod Kellyja, te već pomalo nesretni što su tjedan dana zarobljeni na selu, kreću u grad u potragu za zabavom.
Na putu prema gradu posjetili smo novoizgrađeni nesvakidašnji budistički hram, Wat Rong Khun, glavnu atrakciju u ovom dijelu Tajlanda.
Zbog bijele boje kojom je obavijen te koja mu i daje taj ekstravagantan izgled što ga ujedno i diže u nebesa, hram je dobio drugo ime – ‘The White Temple’.
Međutim, kada mu se polako i u totalnom neznanju što će vas ispred hrama dočekati približite, primijetit ćete da se bijela i lepršava ljepota koja vas tiho i u zanosima vjetra nježno priziva k sebi, pretvara u čisto crnilo gdje promatrač sam sebe ispituje o mentalnom stanju njegovog arhitekta.
Monstrumske glave, vražje ruke, novorođenčad, muška spolovila, fetusi, sjekire za rezanje glave i udova, glave bez očiju, kralježnice, strah i trepet… Sve je to arhitekt, gospodin Chalermchai, izgradio ispred glavnog ulaza što su Tajlanđani odmah proglasili remek-djelom.
Dolazak do hrama moguć je samo preko mostića koji spaja kopno i malen otočić na kojemu leži hram, te koji ujedno simbolizira ljudski ciklus ponovnog rađanja. Put do sreće (hrama) moguć je samo kroz želje, pohlepu i kušnju, što simboliziraju ove mračne i ‘prljave’ strukture.
Konačan rezime – najluđi hram koji sam ikada vidio.
U kasno poslijepodne kada se sunce već lagano počelo sakrivati iza zapadnog brežuljka, ulazimo u Chiang Mai. Ostavljamo Španjolce ispred nekog hostela te s Kellyjem odlazim do njegove cure. Tijekom servirane večere koju nam je svečano pripremila, predlažu mi da prespavam kod njih što bez razmišljanja prihvaćujem. Zapravo, tome sam se potajice i nadao.
Na putu prema Kambodži
Drugo jutro Kelly me odbacuje na benzinsku postaju gdje sam, nakon višemjesečne apstinencije od autostopiranja, nastavio svoje putovanje palcem. Hmmm, da…taj palac. Gledam ga i primjećujem kako je već polako počeo navlačiti hrđu na sebe. Dižem ga visoko u zrak, u nebesa, ali ništa se ne događa. Očekivao sam da ću zaustaviti kolonu auta iz prve, te da će se vozači boriti za mene što će na kraju završiti velikom svađom.
U daljini pokraj kante za smeće primjećujem veliki blještavi karton kako me milim pogledom gleda i nježno šapuće: “Uzmi me”. Naravno, podižem ga s poda i velikim slovima ispisujem ‘Bangkok’. Počinjem njime mahati po benzinskoj, pokazivati ga radnicima, vozačima auta, kamiondžijama, motoristima, biciklistima, pješacima…ali uzalud. Nitko mi ne daje niti ono malo pažnje. Prošla su već dva sata a ja još uvijek stojim na istome mjestu, pogledom uperen u ulazna-izlazna vrata benzinske gdje nesvjesno brojim ljude.
Ništa Tom, to je to…vrijeme je za neke promjene i mijenjanje strategije. Podižem ruksake s poda, na ovaj što si ga stavljam na leđa vežem karton Bangkok, pojačavam muziku na mp3-u, i krećem pješice cestom koja vodi prema glavnom gradu. Hodanje cestom s natpisom destinacije na leđima uvijek završi pozitivno zato što se na vas, kao na magnet, lijepe znatiželjni pogledi vozača u kojima se javlja sažaljenje. Ideja je daleko efikasnija, ali realizacija nije toliko lagana i jednostavna. Hodanje s velikim teretom, u mojem slučaju s 23 kilograma (15 na leđima te 8 prsima) nije lak posao. Zapravo, od svog mog autostoperskog iskustva što se ponekad odužilo i do nekoliko sati boravka na jednom mjestu, hodanje s ruksacima po užarenom asfaltu daaaaaleko je najteži dio putovanja.
Samo nakon 15-ak minuta hoda staje mi euforičan čovjek, sav sretan što je jutros kupio novi auto. Izlazi iz auto i uperenim palcem u moj karton objašnjava da ide u Bangkok i da mogu ići s njime. Savršeno, jel’ da?? Sjedam u auto i pravac – Bangkok.
Međutim, nije sve tako lagano išlo kako se činilo da će ići. Samo u sat vremena policija nas već drugi put zaustavlja i opet novčano kažnjava mog vozača zato što nema papire od novog auta. Panduri ga zovu van, guraju mu neke svoje papire, on ih sve potpisuje, vadi novčanik, daje im novac, vraća se u auto i nastavljamo za Bangkok…?? “Znaš Tom, mislim da bi najbolje bilo da te ja ovdje negdje iskrcam kako se ne bi upleo u neke veće probleme s policijom. Tko zna, Bangkok je daleko i možda će me zaustaviti još koji puta”. Ubrzo se zaustavljamo te umjesto 600 km udaljenom cilju izlazim na stotom kilometru puta.
Ali, ovog puta sreća me je pomilovala i samo nakon desetominutnog stopiranja staje mi putnički kombi. Poslovni ljudi koji su upravo završili nekakav višednevni biznis na sjeveru Tajlanda, vraćaju se u Bangkok te mi otvaraju bočna vrata kombija i mimikom lica pokazuju na slobodno stražnje sjedalo. Veseli što konačno imaju priliku prakticirati svoj engleski jezik, zasipavaju me s tisuću pitanjima i otvaraju još toliko raznovrsnih tema. Ma nema veze, kada je dobra energija beskrajno mogu odgovarati na ista. Razgovor je tekao satima, uz poneku kratku desetominutno tišinu gdje smo uzimali dah te kroz prozor promatrali prolazeće krajolike.
Na izmaku dana kada je sunce već polako počelo treperiti, suhog grla i popriličnog teškog oka opasno smo se približili Bangkoku. Novostečeni me prijatelji, točnije cura za koju mislim da je svima njima šefica, poziva da prespavam kod nje u stanu. “Pogledaj, još malo i vani će biti noć. Bilo bi bolje da kod mene prespavaš te da ujutro kreneš dalje”. Naravno, bila je u pravu. Sve bi bilo savršeno da me vrijeme i viza ne pritišću i ne tjeraju dalje, te da joj kuća nije u strogom centru grada u koji kada se jednom uđe, vrlo teško se izlazi. Inače, prije mjesec dana bio sam u Bangkoku i primijetio da je prometna gužva, odnosno prometni čep veći čak i od Indijskog Bombaya. Zahvaljujem joj se na ponudi i objašnjavam kako niti ne trebam ući u grad, nego da je dovoljno da me samo ostave negdje na rubu grada gdje ću prespavati. Nakon par minuta njihove diskusije na tajlandskom, cura na glas izgovara: “Ayutthaya!!! Da, Ayutthaya, predivni mali gradić na samom rubu Bangkoka. Tamo ćemo te pustiti i tamo možeš prespavati.”
Auytthaya
Teškog koraka i sporog hoda prelazim autocestu te ulazim u grad, shvaćajući da sam cijeli dan proveo na cesti. Na rubu grada pričekale su me mračne i neosvijetljene ulice te ljudi koji se pojavljuju niotkuda. Ispitujem ih gdje mogu pronaći nekakvo prenoćište, sobu, hostel, motel, ili bilo što slično. Svi me upućuju u jezgru grada, u Ho Rattanachai ulicu gdje je njihova najveća koncentracija i koja je udaljena 20 minuta hoda.
Pronalazim ulicu, hodam njome gore-dolje, susrećem iste ljude, s istim pričama, s istim ponudama, pretvarajući se da me pet minuta ranije nisu vidjeli. Odlučujem se za najjeftiniju opciju i uzimam sobu za 5 dolara, te nestajem u njenim odajama.
Sutradan ujutro mislio sam nastaviti svoje putovanje te se spakirao i napustio hostel. Međutim, na putu prema autocesti shvatio sam da se nalazim u gradu čija je prošlost ostavila duboki utisak u povijesnim knjigama. Tijekom 14, 15, 16, 17 i dijelom 18. stoljeća taj grad bio je centar kraljevstva (Kraljevstvo Ayutthaya) čiji su se teritoriji protezali čak i na područjima današnje Burme i Kambodže. Grad je svoj vrhunac doživio u 16. stoljeću kada je proglašen najvećim i najmoćnijim gradom Istoka. Nekoliko puta kraljevstvo je bilo napadnuto od strane Burmanaca, te u 18. stoljeću doživjelo svoj kraj kada je u grad ušla velika horda Burmanaca te srušili i spalili skoro cijeli grad. Evo malo povijesti.
Gledajući sve te stare hramove po čemu je grad i poznat, odjednom mi se više nikamo ne žuri. “Ništa, ostajem ovdje još jedan dan!”, te se vratio u isti hostel, ostavio svoje stvari i krenuo natrag u istraživanje grada. U predveče odlazim do najvećeg kompleksa hramova gdje sam imao u planu dočekati zalazak sunca. Ulazak u hram naplaćuje se par dolara, ali svakog petka što je baš danas, ulaz je besplatan. Sjedam na visok kameni zid koji prati dugu i neravnu stazu, te pogledom skeniram mnogobrojne kamene kipove Bude čija brojka besramno prelazi stotinu.
Pogled mi se zaustavlja na najvećem koji sjedi preko mene i gleda direktno u oči. Gledali smo se minutama te sam promatrao kako ga sunčeva svjetlost kojom je obavijen polako napušta. U tih sat vremena koliko smo dijelili zajedničku tišinu, ispred njega izmijenilo se preko 100 turista koji su okidali selfije te svoja tmurna, namrgođena i zabrinuta lica u tren pretvarali u najsretnija i najblaženija, te radili najljepše osmjehe u univerzumu.
Samo tren kasnije kada su mobitel i selfi stick napravili svoje, lice im se vraćalo u prvobitno stanje te su, gledajući u pod, nastavljali svoje ‘nesretne’ živote.
Drugo jutro dolazim do glavne ceste gdje me ubrzo s bijelim pickupom pokuplja obitelj. Dok mi sunce lagano prži lice, osmjeh mi se rasteže od uha do uha shvaćajući da se prvi puta u životu vozim u pickup-u. Ostavljaju me pedeset kilometara dalje na glavnom raskrižju čija cesta vodi prema granici.
Tamo me primjećuje cura kojoj se žuri na posao, uzima me i ostavlja na ne tako dalekoj benzinskoj postaji. Zbog jakog sunca te isprobavanje nove tehnike stopiranja, tih dana držao sam se samo benzinskih postaja. Uvijek sam ih nekako zaobilazio ali mislim da ću ih od sada češće koristiti zato što se na njima lakše može doći kontakt s potencijalnim prijevozom. Mili i direktan pogled u oči, popraćen najvećim osmjehom na svijetu, vrlo često ruši sve predrasude i otvara neka nova vrata.
Na benzinskoj primjećujem obitelj kako tanka gorivo u auto. S osmjehom do neba i blaženog pogleda polako im prilazim što mi je na kraju otvorilo vrata njihovog auta. Velim vam…benzinska, osmjeh i eye kontakt dobitna su kombinacija. Kao i prijašnji drugovi, i ovi su iz mene izvlačili sve što se dalo izvući te sam spominjao događaje na koje sam već pomalo i zaboravio da sam ih proživio.
Koliko sam shvatio, u autu su me svi voljeli osim njihove klinke koja me ubijala ozbiljnim pogledom, pogledom koji je govorio; “Stranče, tko si ti i što želiš??”. Nakon sat vremena te prijeđenih cca 100 kilometara ostavljaju me, gdje drugdje nego na novoj benzinskoj postaji. Zahvaljujem im se, okidamo selfi, vadim ruksake iz prtljažnika i odlazim u potragu za novom, nadam se i zadnjom, lokacijom gdje ću loviti stop za Kambodžu.
I sada, za kraj, slijedi Thai čarolija. Vidjevši me s natpisnom na rubu benzinske, prilazi mi je nova obitelj i počinje s pitanjima. Nakon odmjeravanja i njihovog međusobnog šaputanja, prilaze mi natrag objašnjavajući da su vozaču autobusa dali novac za moju kartu te da s njime mogu nastaviti put prema Kambodži. Ali priča ide dalje. Čuvši razgovor koji se odvijao između mene, obitelji i vozača, iz pozadine prilazi čovjek i daje mi 200 Batha za hranu ako slučajno ogladnim po putu.
Što reći na sve ovo?? Biti besprijekorno zahvalan?? Pustiti suzu?? Plakati ko kišna godina??
Autobus vozi sve do granice, ali obitelji mi je platila kartu da zadnjeg grada Tajlanda koji se nalazi 30-ak kilometara prije granice. Nakon sat vremena vožnje zaključujem da bi bolje bilo da s busom otiđem sve do granice, te otrčim do vozača. I sad, pazite sad…umjesto da ja platim njemu za razliku u kilometrima, vozač je izvadio novčanik i dao mi novih 100 Batha, nasmijao se od uha do uha i zahvalio mi.
Da li vam se ikada dogodilo kada putujete javnim prijevozom da vam vozač plati kartu, te da vam se na kraju još i zahvali? Eto, meni se tu upravo dogodilo!
Na cilju
U samo dva ‘radna dana’ te jedan dan odmora, nošen vjetrom desnog palca, prevagnuo sam 1000 km. Na Kambodžansku granicu došao sam u 6 sati navečer, te 6 sati prije isteka Tajlandske vize. Ipak, mislio sam da će mi zadnji sati puta biti izazovniji, s puno više dramatičnijeg zapleta gdje će me vrijeme pritiskati i prizivati mi laganu paniku. To je taj neki putnički sadizam kojemu se nerijetko potajno radujem.
Kambodža
Prve tragove koje ostavljam u ovoj prastaroj Khmerskom zemlji, u meni izazivaju, još jedan u nizu, kulturni-šok!
Samo što sam napustio Tajlandsko kraljevstvo i počeo koračiti ničijom zemljom između dviju država, moje oči gledale su u jedan totalno drugačiji svijet.
Normalan, spokojan i miran promet na kojega sam se protekla 3 mjeseca bez problema naviknuo, u treptaj oka pretvorio se u organizirani kaos gdje se zvukovi truba penju za tri oktave, te svojim iritantnom melodijom udaraju po svim moždanim sinapsama.
uti, motori, trokolice, dvokolice, kolica, prodavači, beskućnici, te ljudi sumnjivih pogleda, prilaze mi sa svih mogućih strana. Tajlandska čistoća koja je za azijski standard daleko iznad prosjeka, prijelazak granice probudio mi je sjećanja na indijsku nečistoću koja krasu onaj subkontinent.
Normalni svakodnevni administrativno-pravni zakoni u svim tim ‘međuprostorima’ između dviju zemalja, ne vrijede. Khmerci su u taj blagoslov od strane sistema dobro upućeni i okrenuli to u svoju korist, te na tom prostoru izgradili na desetke ilegalnih kladionica i poker klubova.
U svom tom kaosu koji nekako organizirano leprša oko mene, u daljini primjećujem drugi granični prijelaz, kućicu iznad koje stoji ogromni kameni prolaz s natpisom ‘Kambodža’. “Uhhh, toliko toga se već izdogađalo, a još nisam niti ušao u Kambodžu??”
Ulazim u kućicu, popunjavam formular, dajem 30 dolara za jednomjesečnu vizu, dobivam štambilj, izlazim iz kućice te službeno ulazim u Kambodžu.
Laganim hodom nastavljam prema obližnjem gradiću, udaljenom kilometar od granice. Ruksaci koje nosim sve više upoznavaju zakon gravitacije i pritišću me prema tlu. Cjelodnevno stopiranje i hodanje itekako mi se osjeća na koži te se pojavio iznenadni umor koji mi sve više sužavao vidno polje.
Ubrzo ulazim u grad, uzimam prvu hotelsku sobu na koju nailazim, spuštam ruksake na pod, skačem pod tuš, i nestajem u tamnoj, prljavoj i škripavoj sobi, čija cijena besramno odskače od kvalitete koju nudi. Budim se u 7 sati ujutro, pakiram ruksake, izlazim na cestu, te tražim savršenu poziciju s koje ću loviti autostop prema 150 km udaljenom Siem Reapu, gradiću u kojemu se nalazi najveći hram na svijetu.
Vrijeme na cesti sve je više odmicalo a sunce na nebu sve se više dizalo, te svojim ranojutarnjim žarećim zrakama tjeralo me da se sklonim s ceste. Međutim, ovdje je ipak malo drugačija filozofija stopiranja nego na Tajlandu. Zaustaviti auto u zemlji gdje je autostop totalna misterija, u meni je otvarala nova vrata za nekom novom neizvjesnom pustolovinom.
Svaki puta kada mi je desni palac vijorio zrakom, na njega su se uvijek lijepili zbunjeni prolazeći pogledi čija su najčešća pitanja bila; “Vat ar ju dujing?” U želji da pomognu, nerijetko su zaustavljali prolazeće autobuse i upućivali me u njih, sretni što imaju priliku pomoći izgubljenom strancu na cesti. Zbog nesporazuma koji je svaki puta nastao, promijenio sam priču i počeo govoriti da putujem – pješice.
Zahvaljivao im se što mi žele pomoći, te pokazivajući na svoje noge objašnjavao kako ne trebam nikakav autobus nego samo svoje noge. Naravno, lagao sam. Razlazi su nam završavali toplim obostranim smiješkom, bez trunke zamjere.
Pola sata kasnije, s užarene prašnjave ceste kojom topli vjetar u zamasima nosi crvenkasto-žutu prašinu, spašava me bračni par te njihov prijatelj koji me i zove da uskočim u stražnji dio njihovog pickupa. Ushićenje mi je poraslo na tisuću kada sam saznao da se supružnici vraćaju u svoj rodni i 150 km udaljen Siem Reap, te da me mogu odbaciti sve do cilja, sve do Angkor Wata – najvećeg hrama na svijetu.
Nastavit će se…
