Danas baš ujutro mislim kako je loše počela ova sezona ljeta. Već je kraj svibnja, a jutra su vrlo hladna. Od ljeta će vjerojatno ostati dva sparna mjeseca, a onda opet sve nanovo, ponovljena godišnja repriza.
Moje mjesto i moj kraj, ljeti sparan i leglo komaraca, sa mrazom okrznutom poljoprivredom i voćarstvom, iseljenim mladim ljudima, polako postaje jedno tiho umiralište brojnih kuća i dvorišta, navodne perspektive, obećanog blagostanja…
Postajemo stihijska nacija koja se opet mora pomiriti da mladim ljudima možemo pružiti školovanje, ali ne i posao. To će trajati desetljeće, sve dok se ne dogodi preokret, sve dok naši domovi ne postanu ljetovališta, a susjedne zemlje naši domovi…
S proljetnom sezonom na stotine ljudi otišlo je na sezonski rad u … “susjedstvo”, naravno, evidentirani broj nezaposlenih je rapidno pao iz tog razloga… ali nažalost takvim zapošljavanjem ne pune se naši proračuni općina, već nekog Hansa i Fritza…
Ali živi se… još uvijek… pokrivaju se te čekovne nebuloze… financira se i zrak i prizrak, umjesto dječjih klackalica i kolica… Moja je kuća iza crkve i uvijek čujem zvona. Kad bi bar zvonila veselo kad se beba rodi… makar i tih nekoliko godišnje u mom mjestu… ali… ne zvoni… ali se skoro četrdeset puta godišnje oglasi kad netko kaže adio zauvijek.
Mnogo je napuštenih dvorišta, oko dvije stotine od osamsto. Šokantno, zar ne? Mnogo je i onih koja su napuštena, ali ih auslenderi i nasljednici povremeno uređuju.
I tako, iz godine u godinu postajemo polje kamilice…