Ovih dana sam okružena događajima koji te natjeraju na promjenu perspektive, na nov način gledanja na život i na neka preslagivanja u prioritetima života.
Kolegici stradao sin u prometnoj nesreći. Srećom ostao živ, ali s cjeloživotnim posljedicama. Prijateljici smrtno stradao sin jedinac u prometnoj. Moja učenica u školi pala tijekom rolanja i stradala toliko da će oporavak biti dug i bolan. Druga učenica završila u bolnici. Poznanicima se rodilo dijete s poteškoćama u razvoju, a da im nitko nije skrenuo na to pozornost tijekom trudnoće.
Kada imaš hrpu takvih događaja oko sebe, počinješ zahvaljivati za sve dobro koje imaš doma. Hvala što imam živu i zdravu djecu. Što nemaju nikakvih poteškoća u razvoju. Što su samostalni i imaju svoje ciljeve u životu. Smiju se i raduju svakom novom danu. Lijepi su i pametni. Trude se biti pošteni i djelovati moralno. Nastoje svaku aktivnost odraditi najbolje što znaju.
Na čemu je vaš fokus u vašem životu? Na onome dobrome ili na onome što još nije dobro u životu.
Ne malo puta se uhvatimo kako gunđamo i kritiziramo neke sitnice u životu, kako smo usmjereni samo na ono što dijete još nije učinilo umjesto na ono što jest. Kritiziramo dijete da nije dovoljno dobro jer nam je donijelo četvorku iz škole. Opominjemo jer nisu pospremljene čarape ili soba. Ljutimo se jer nije napisana zadaća-dvije.
Uglavnom primjećujemo sve loše, a sve rjeđe hvalimo ili primjećujemo dobro.
A onda kada se dogodi neka tragična nesreća ili kada dijete oboli, shvatimo da su sve to sitnice i gluposti, nisu vrijedne naše pažnje. Molimo se da nam dijete ozdravi ili preživi. I tek takve tragedije nas natjeraju da posložimo prioritete.
Zar nije najvažnije da nam dijete bude dobro, da bude sretno i zadovoljno, nasmijano i radosno? To bi trebao biti naš svakodnevni prioritet!
Naravno da bi bilo lijepo da usput odgajamo dijete ali s više životne radosti, a sa što manje kritiziranja i ljutnje zbog nebitnih stvari. S vremenom se to uvuče u svakodnevnu rutinu. Ne vidimo drvo od šume. Ne shvaćamo da pred sobom imamo čovjeka koji tek počinje živjeti a već je u stresu i depresiji koju smo mu nametnuli svojim pritiskom.
Nagledam se depresivne i bojažljive djece u školi.
Znate koga se boje? – Roditelja i njihovog pritiska, uglavnom zbog ocjena.
Je li to bolest društva ili samo osobni pritisak roditelja, nebitno je.
I sama sam roditelj i ne dopuštam da mi djeca imaju pritisak zbog ocjena. Imaju pravo biti sretni i s trojkom i s jedinicom jer je to samo brojka na papiru i ne dozvoljavam da im obilježi život. Učim u školi i djecu takvom načinu gledanja na život.
I ne samo u vezi ocjena. Slično je i s markiranom robom zbog koje je dijete u stresu i ne želi potrčati na livadu jer će pasti i uprljati skupe hlače. To mu društvo nije nametnulo.
Ne želim da se ovaj članak pretvori u osuđivanje roditelja. Želim vam otvoriti oči da posložite prioritete.
Imate živo i zdravo dijete i budite zahvalni na tome. Zahvaljujte i primjećujte sve što je dobro u vašem životu i izbjegavajte upirati prstom u ono malo nečega na čemu će dijete poraditi kroz par mjeseci. Naučit će već i pospremati sobu i prljave čarape. Postoje načini kako da se to nauči bez da se svaki dan nekoliko puta nameće krivnja zbog toga.
Život u krivnji i kritiziranju da nismo dovoljno dobri – nije život. Ne biste ni vi voljeli tako živjeti. Imati nekog tko hoda pored vas i prstom ukazuje na sve što ne valja. S vremenom to čovjeka izludi i sve se manje trudi, zatvara se u sebe i živi u krivnji i niskom samopouzdanju.
Takva osoba neće moći ništa postići u životu jer će biti uvjerena da nije ni za što.
Djeca višeg samopouzdanja su samouvjerena i kroče sigurno u život. Da biste imali takvo dijete morate najprije sebe naučiti primjećivati sve što je dobro, odlično i izvrsno u djetetovom ponašanju, djelovanju i karakteru i tada to isticati djetetu.
Većinu loših uvjerenja djeci nametnu roditelji ali ako su vam djeca još mala imate priliku to mijenjati od danas pa nadalje. Počnite!
tel. 098/564-290
www.anitavadas.com
